Puno je hrvatskih navijača koji će u Rusiji uživo pratiti četvrtfinalni susret naše reprezentacije protiv selekcije domaćina. Mnogi su, također, bili i na barem jednoj od prethodnih utakmica ili u skupini ili s Dancima u osmini finala, a među onima koji se time mogu pohvaliti, i to na poseban način, su i dva osječka rekreativca-biciklista, Igor Toman i Ivica Lenard. Članovi Udruge ratnih vojnih invalida i dragovoljaca Domovinskog rata „Hrvatski dragovoljac“ ispraćeni su na daleki put upravo iz našeg Gradskog vrta, u poluvremenu prijateljskog ogleda sa Senegalcima…

Bilo je jako dobro, u svakom pogledu, uz tek manje probleme tehničke prirode. Šest dana nam je trebalo od Osijeka do ruske granice, a sedmoga smo dana stigli u Kalinjingrad gdje je Hrvatska odigrala prvi dvoboj protiv Nigerije. Ukupna dužina ove relacije je 1.350 kilometara i mogu reći da se isplatilo ići jer smo osjetili i ono posebno zadovoljstvo prave navijačke atmosfere, a i reprezentacija nam je pobijedila, započeo je Igor (rođen 1972.) priču o zanimljivim iskustvima s ovoga putovanja.

Najteže je bilo proći Tatre

U prosjeku su on i Ivica vozili oko 220 kilometara dnevno što je bilo čak i manje od onoga što su pretpostavljali da ih čeka na putu prema Kalinjingradu:

Najteže je bilo proći Slovačku jer smo ispred sebe imali Tatre, pa smo gotovo stalno vozili uzbrdo. Morali smo, dakako, izbjegavati frekventnije prometnice po kojima je i zabranjena vožnja biciklom, pa nas je navigacija ponekad odvela i u kukuruze u nekim promašenim skretanjima na „prtene“ puteve. Osim toga, ceste su prilično loše u Mađarskoj i Slovačkoj, a ipak bolje u Poljskoj i Rusiji. Što se tiče vožnje općenito, sve je bilo korektno. Malo su nas usporili problemi s probušenim gumama u dva navrata, ali smo imali kombi u pratnji, pa smo lakše prevladali i takve stvari.

Osjećaj kao kod kuće

Po danu se vozilo, a noćima se odmaralo i spavalo. Neka su noćenja bila posebno zanimljiva…

Uglavnom su to bili hosteli gdje nam je najvažnije bilo imati tuš. No, jedan retro hotel u Slovačkoj je baš bio neobičan jer smo imali osjećaj kao da smo se vratili u 60-te godine prošloga stoljeća. Pamtit ću i dolazak na granicu s Poljskom gdje su svi carinici izašli van da bi nas pozdravili i poželjeli sretan put do odredišta, dodao je Toman.

Poseban je doživljaj bio po dolasku u grad u kojem je naša nacionalna vrsta započela svoju rusku nogometnu priču:

Bilo je zaista puno hrvatskih navijača, kako u samome gradu, tako i na stadionu, pa smo se osjećali kao kod kuće. Rusi su nas ljubazno dočekali, mnogi su među njima navijali za nas i nije bilo baš nikakvih problema. U ta dva dana koliko smo proveli u Kalinjingradu uopće nismo koristili javni gradski prijevoz iako je bio besplatan, nego smo stalno pješačili kako bismo što više toga vidjeli.

Psi su ih „povijali“

Ivica Lenard (1959. godište) ističe kako tijekom napornoga puta nije osjetio nikakvu posebnu krizu, bez obzira na brojne uspone:

Dobro smo se pripremili za ono što nas je iščekivalo. Dvaput smo prije toga vozili do naše jadranske obale, što je uključivalo i svladavanje većih nadmorskih visina od onih u Slovačkoj. Tijekom puta smo susreli neke od naših navijača, primjerice Varaždince koji su putovali kombijem i prepoznali su nas jer su gledali ispraćaj iz Gradskog vrta.

Što se tiče nekih anegdota s putovanja, Ivica je posebno izdvojio epizode s psima tijekom prolaska kroz Slovačku.

Vozili smo se takvim putevima gdje je puno pasa u dvorištima, a kapije su najčešće bile otvorene, pa su nas neki od njih baš znali „povijati“. Morali smo ih malo „poškropiti“ vodom iz naših bočica, posebno kada smo se penjali uzbrdo, pa nismo imali nikakvo ubrzanje. Zanimljivo je, recimo, da nas nijednom nije zaustavila policija na tako dugačkoj relaciji, a što se vremena tiče, bilo je kiše i proloma oblaka. Tada bismo sačekali da pljusak prođe i nastavljali dalje.

Misija uspješno završena

Sve je, dakle, prošlo dobro, a obojica su sretna i zadovoljna što su ispunila svoju misiju:

Brzo se zaboravi na umor kada se dođe do cilja i kada imaš priliku uživo biti na tako velikom događaju kao što je Svjetsko nogometno prvenstvo. Čekamo sada neke nove izazove, moguće je da će to biti vožnja do nekog grada i države gdje će naš Osijek igrati u svom europskom natjecanju… Prvo ćemo, već idućih dana, biciklima do Beča, zaključio je Lenard.