Ponosno Miroslav Milinović nosi bijelo-plavi dres s brojem 56 na leđima. To mu je godina rođenja i pripada starijoj navijačkoj „gardi“. Otac ga je nekad davno usmjeravao prema Hajduku, kupio bi ulaznicu za Zapad kada bi Splićani dolazili u Gradski vrt, no Šljam je odlazio na suprotnu stranu i pridružio se navijačima Osijeka.

Išao sam gledati i drugoligaške utakmice, ne samo domaće, nego i na nekim bližim gostovanjima. Pred ulazak u Prvu saveznu ligu, 1976. godine kupio sam bubnjeve, kako sam oduvijek volio glazbu, a ovi mlađi dečki bi me čekali dolje na ulici da krenemo prema stadionu. Na jednu sam utakmicu ponio i živo pile obojano u bijelo-plavu boju na onom starom zdanju Gradskog vrta. I to pokazuje koliko je ludosti bilo u tim mlađim danima.

Tugovao u Maksimiru

Miroslav je na zanat krenuo 1973. kada je Osijek u onoj povijesnoj kvalifikacijskoj utakmici na jedanaesterce izgubio od Zagreba.

Nebo je zaplakalo, to sam često znao pročitati nakon tog poraza. Bio sam tamo, u onoj masi osječkih navijača. Išlo se vlakom, automobilima, autobusima, kao da se pola Osijeka preselilo u Maksimir. Tuga je potrajala još danima. U Zagrebu sam tugovao i zbog izgubljenog finala Kupa 2012. kada je Lukačević „zapucao“ jedanaesterac u zadnjim minutama, a mogli smo do svog drugog trofeja.

Dosta godina ranije, točnije 1987., doživio je fizički napad od BBB-a u metropoli ne samo prije, nego i poslije utakmice. No, kaže da mu to nije bilo najgore gostovanje…

Ma joj, igrali smo u Novom Sadu, tamo negdje u kasnim sedamdesetim. Izgubili smo 7:0, to nam je ostao najteži poraz koliko ja znam i Novosađani su nas baš „bockali“ dok smo napuštali tribinu. Pamtim i prvo gostovanje na Marakani 1977. godine, kada nas je bilo dosta u Beogradu. Sjećam se da smo bili prilično kuražni u to vrijeme, uz Tociku koji je tada bio, ajmo reći, neki navijački frontman.  

Beč je bilo sjajno gostovanje

I za Šljama su europske utakmice bile nešto posebno. Prvo se prisjetio ljeta 1998. i velikog trijumfa nad Anderlechtom:

Tada je baš bila ludnica jer smo svi bili motivirani tim izlaskom u Europu. Kasnije mi je posebno upečatljivo bilo gostovanje u Beču, tamo je bilo  pravo veselje, sjajna atmosfera i prije i za vrijeme i nakon utakmice! Čudili su se i Austrijanci koliko nas se skupilo na njihovom stadionu. Naravno da moram spomenuti i pobjedu nad Slavijom kod kuće i posebno onaj veliki podvig nad PSV-om 2017. kada se navijalo kao u transu.

Milinović je u dušu glazbenik tako da ne čudi što smo dio razgovora posvetili i navijačkim pjesmama…

Još nisam napisao niti jednu, iako me često vuklo da to učinim. Pjevao sam u nekadašnjim Galebovima, bio tekstopisac i vokal. Treba nam neka jurišna pjesma, previše je ovih balada i romansi. Mora to odjekivati, poput one „Osijek, Bog i mi“. Imam u planu nešto snimiti da ta navijačka kulisa bude bolje i da „grmi“ na Istoku. Recimo, na gostovanje u Sofiju ponio sam knjigu poezije što je iznenadilo i policiju u Srbiji i Bugarskoj jer tko bi očekivao navijača u tom „điru“. To je posebno u povratku bilo jako naporno putovanje, bez stajanja, onako stisnuti u autobusu.

Frustriraju ga nesretni „penali“

Pamti Šljam puno toga, a zanimljivo je što ga je najviše frustriralo u tako dugačkom navijačkom stažu…

Mrzim penale! Ispali smo zahvaljujući njima ’73 od Zagreba u prvoligaškim kvalifikacijama, a nismo zabili jedanaesterac u finalu Kupa protiv Dinama kada smo imali sjajnu priliku da osvojimo pokal. Rastužio me i onaj Bornin kazneni udarac protiv bečke Austrije iz kojega je pogodio vratnicu, a na penale smo lani u Europi ispali od CSKA. Dosta mi ih je za cijeli život!

Utakmice su već odavno ritual, za Miroslava nešto što se naprosto podrazumijeva kada je Osijek domaćin.

Uvijek sam na Istoku, tamo mi je ekipa iz „Valentina“ - Robi, Kušo, Dodo i ostali. Ide i moja nećakinja Sandra, što mi je posebno drago. Kada se igra u gostima, okupimo se u Prestigeu, na Jugu II, pa navijamo gledajući tekmu na TV-u. Tako će biti i sada u subotu. Valjda će biti dobro u Maksimiru, a onda jedva čekam 1. srpnja i utakmicu s Rijekom. Još mi je malo vremena ostalo do mirovine, ali u onu navijačku sigurno ne namjeravam, zaključio je Šljam.