Stadion na Šubićevcu osobno će mi ostati zauvijek u sjećanju. Ne samo zbog činjenice da smo tamo puno češće pobjeđivali nego li ostajali bez bodova, nego iz jednog drugog, profesionalnog razloga. Naime, upravo je iz Šibenika, 18. veljače 1996. godine, Gradski radio Osijek izravno u cijelosti prenosio prvu nogometnu utakmicu u svom programu. Igrali su Šibenik i Bijelo-plavi, sjećam se da je bilo dosta hladno i vjetrovito, a rezultat je na kraju bio neriješen 1:1. Bio sam tada pred mikrofonom i odradio prvi od nekoliko stotina prijenosa koji su uslijedili kasnije, sve dok je to bila učestala i nezaobilazna praksa na poznatoj gradskoj frekvenciji 99,1 MhZ. Nikada nisam vodio evidenciju koliko je to ukupno utakmica bilo, ali znam da niti jednu nismo ispustili na taj način popratiti u tom razdoblju kada su se na TV-u mogli pogledati eventualno samo najzanimljiviji ogledi, uglavnom derbiji. Stoga su tada mnogi bili uz svoje radijske prijamnike kako bi pratili nastupe svojih ljubimaca izvan Gradskog vrta.

Od tada – bez ijedne propuštene utakmice

Što se samog dvoboja tiče, prvo su u 21. minuti zbog obostranog koškanja isključeni Antun Labak i Ivan Bulat, da bi šest minuta kasnije, golom Ive Ergovića, Osijek došao u vodstvo. Potkraj prvog poluvremena izjednačio je Mile Petković iz kaznenog udarca kojega je dosudio jedan od najpoznatijih arbitara iz tog vremena, Dubrovčanin Mateo Beusan. Osječani su igrali u sastavu: Perić, Beljan, S. Vranješ, Zgrablić, Beširević (od 55. Rendulić), Ergović, Šabić, Bičanić, Karabeg (od 65. Sunara), Labak i Krpan (od 65. Osmanagić). Trener nam je bio nekadašnji hrvatski izbornik Ante Čačić dok je na šibenskoj klupi sjedio Rajko Magić. Sezonu smo, inače, završili na četvrtom mjestu iza Croatije, Hajduka i Varteksa. I budući da je ovo ipak, na neki način, i osobna rubrika sjećanja i uspomena, na kraju ću dodati da baš od tog 18.02.1996. više nikada nisam propustio doslovno niti jednu natjecateljsku utakmicu Bijelo-plavih, ma gdje god igrali u HNL-u, Kupu Hrvatske ili u Europi. Traje taj kontinuitet, dakle, već više od 25 godina i na tu sam spoznaju zaista – ponosan.

Napisao: Mario Mihić