Zanimljiva je nogometna, pa i životna priča Gorana Popovića, sadašnjeg trenera kadetske momčadi, a nekadašnje igračke legende našeg prvoligaša. Rođen je 1956. godine u Livnu, a kao vrlo perspektivnog igrača tamošnjeg Troglava brzo ga je zapazio Hajduk i stigao je u Split. Prošao je školu „bijelih“, a potom zaigrao i za seniore u vjerojatno najboljoj momčadi Hajduka svih vremena (Buljan, Peruzović, Rožić, Mužinić, J. Jerković, Žungul, Šurjak...) koju je vodio legendarni Tomislav Ivić. U toj konkurenciji nemoguće je bilo jednom darovitom 20-godišnjaku izboriti standardno mjesto u najboljoj jedanaestorici, pa su ga Splićani prvo posudili banjalučkom Borcu u kojem je proveo šest mjeseci, da bi 1976. stigao u Osijek i ostao – zauvijek.

Bijelo-plavi su tada bili drugoligaš, a Majer, Dumančić, Čordaš, Lukačević, Grnja i ostali ozbiljno su kucali na vrata Prve savezne lige bivše države koju su ubrzo i uspjeli izboriti. U odličnoj osječkoj momčadi Popović je potvrdio svoje kvalitete istinskog pojčaanja, „zacementirao“ se u Gradskom vrtu i više nije razmišljao o povratku u Hajduk. Naprotiv, jedan je od onih nogometaša Osijeka koje svrstavamo u rekordere po broju nastupa jer ih je skupio više od 400 na drugoligaškim i prvoligaškim travnjacima kao zadnji ili desni vezni koji je odgovarao svim trenerima. Znalac i radilica u sredini terena, godinama je svima bio poželjan suigrač. Tek je potkraj uspješne karijere nakratko napustio grad na Dravi kada je (1988.) dvije sezone proveo u redovima novosadske Vojvodine. Igračku mirovinu dočekao je u donjogradskoj Olimpiji 1990. i odmah postao trener. U svoj NK Osijek vraća se krajem '91 i od tada je stalni uposlenik Škole nogometa s najdužim stažom. Nakratko je bio i šef stručnog stožera prve momčadi tijekom 1996., a kasnije je asistirao Čačiću, Poklepoviću, Biliću i Mršiću.