Prvi vratar NK Osijeka Zvonimir je postao u zimu 2013. godine, a već tijekom svoje prve polusezone postao je ljubimac navijača, nakon niza prekrasnih obrana, koje su donijele i vrijedne bodove. Nakon jedne slabije sezone, stvara se dojam da je ponovno uhvatio pravu formu, a samim tim je pridonio i samopouzdanju cijele momčadi. Ovaj razgovor smo, iz tog razloga, odlučili odraditi nekakvim kronološkim redoslijedom, od debija u prvoj momčadi, pa sve do danas.

Iako si zapravo debitirao u posljednjem kolu sezone 2011./2012., u pobjedi 5:0 protiv Zadra, mnogi za tvoj pravi debi smatraju susret protiv Dinama, 10. veljače 2013. godine, na snježnom Gradskom vrtu. Rezultatski, budući da je ostvarena pobjeda 2:1, no i nastupom, teško da si mogao zamisliti bolju prezentaciju navijačima, pa možeš li se prisjetiti kako je to izgledalo. Od pripreme za susret i činjenice da si napokon prvi vratar, pa sve do same utakmice?

„Da, moj pravi debi bio je na utakmici protiv Zadra, no naravno da je ona protiv Dinama bila ona koja se posebno pamti. Kad sam saznao da Vargić prelazi u Rijeku, imao sam tremu. Bio sam uzbuđen, ali ta trema je bila prisutna. Tjedan dana sam razmišljao samo o toj utakmici, no kad sam krenuo na teren, sve je bilo lakše, a nakon što sam sigurno uhvatio prvih par lopti, sva trema je nestala. Još je tu bio Ivo Smoje, koji mi je nakon svake obrane dolazio i bodrio me, davao mi je sigurnost. Onda smo poveli, nisam mogao vjerovati da vodimo protiv Dinama u mojoj prvoj utakmici kao prvog vratara. Onda smo primili gol i u glavi mi je samo bilo da ne primim još jedan, no sijevnula je kontra i ispalo je još ljepše.“

Zapravo, cijela ta polusezona za tebe je bila sjajna. Neki mediji su te čak počeli spominjati i među kandidatima za reprezentaciju.

„Iduća utakmica bila je Cibalija, na izuzetno lošem terenu. Skrivili smo dva penala, od toga ja jedan i odigrali smo izuzetno loše. No, onda je došla serija od četiri utakmice bez pogodaka, gdje sam na svakoj bio igrač utakmice. Tako da sam dalje bio prepun samopouzdanja, a rezultat se vidio na terenu.“

Ipak, nisi uspio tako nastaviti. Prošla sezona, najteža u povijesti kluba, teška je bila i tebi. Nisi mogao uhvatiti kontinuitet nastupa, pa tako niti formu koja se od tebe očekivala te vjerojatno nisi nikako mogao biti zadovoljan?

„Sezona je loše krenula, jer nam je otišlo dosta igrača. Nismo se stigli uigrati, a i nije bilo novaca za skuplje pripreme te smo se pripremali u Orahovici, gdje nismo imali adekvatne protivnike. Prvo kolo protiv Dinama smo izgledali jako loše i već tad se u svlačionici pojavila neka sumnja i strah te međusobno nepovjerenje. Prokockali smo nekoliko utakmica koje smo poveli, jer obrana nije dobro radila, cijela ekipa je loše stajala u defenzivi. Tu smo dodatno izgubili samopouzdanje i neku sigurnost. Naravno da nije pomoglo niti što smo imali četiri trenera, razne su to filozofije i ne stigneš se pripremiti. O svakome od njih mogu reći samo najbolje, svi su dobro radili s nama, no ispostavilo se da je Tomo Rukavina bio najbolje rješenje.“

Možeš li reći nešto o posljednjem kolu i onoj drami protiv Hrvatskog Dragovoljca. Što ti je ustvari prolazilo kroz glavu nakon što si primio pogodak, a što se dogodilo nakon što se konačno izjednačilo?

„Kad smo primili taj gol, utakmica mi je trajala cijelu vječnost. Samo sam razmišljao i pitao se da li nam je ovo neka kazna zbog nečega što smo napravili. No, dvadesetak minute prije kraja počeo sam imati neki osjećaj da ćemo ga zabiti, njima se isto uvukao neki strah i povukli su se. Onda je ušao Đozla i odmah ga zabio i to je bila neopisiva sreća. Sve te emocije, nezaboravno je bilo, nikad nisam vidio toliko sreće na jednom mjestu. Velika je stvar nakon tako teške sezone uspjeti, taj ostanak nam je puno značio.“

Ni ova sezona nije krenula bolje, nakon prvog proljetnog kola klub se našao na dnu tablice. Misliš li da su za to zaslužne neke nesretne okolnosti i sudačke pogreške ili je više bila stvar igre momčadi?

„Zanemario bih sudačke greške i te vanjske faktore, jer prije svega smo mi krivi za to. Uvijek nam je nešto malo nedostajalo, kod 0:0 smo znali promašivati velike prilike i nismo bili dobri. Uvjeren sam da nas nitko nije namjerno zakidao, a i ako se dogodi neka sudačka greška, mi moramo biti iznad toga i zbog toga moramo samo krenuti još jače i još bolje, a ne dozvoliti da nas takve stvari sputavaju. Takve stvari se u nogometu događaju i mora ih se prihvatiti te igrati kako znaš i trebaš.“

A kakav je zapravo efekt napravila promjena trenera. Misliš li da je trener Šušak više postigao na psihičkom ili taktičkom planu?

„Svi smo bili upali u neku vrstu melankolije, zajedno s trenerom Rukavinom te je dolazak trenera Šuška donio pozitivan šok. Isto tako, dolazak novih igrača donio nam je dodatno zajedništvo. Uvijek je nedostajala još neka prava riječ u svlačionici, iako su Šorša i Kurtović bili tu za nas i održavali su atmosferu. No, dolazak Ive Šuška i prije svih Aljoše Vojnovića, dodatno je pridonio tome da se osjeti ovo što se osjeti sada.“

U velikim pobjeda 4:0, protiv Splita i Zagreba, trener i suigrači niti jednom niti zaboravili spomenuti tvoje obrane kod 0:0 kao možda najvažniji dio tih susreta, iako se na kraju govori o uvjerljivim pobjeda. Posebno je lijepa bila prva velika obrana u Kranjčevićevoj.

„Da bi se osvojila tri boda poželjno je da se ne primi gol, odnosno da se zabije jedan više od protivnika. Ja vjerujem i da smo ih primili, da bi smo se vratili. Tako smo i protiv Dinama dokazali da nećemo pasti, nego smo se pridržavali trenerove filozofije. Moj zadatak je da obranim, a zadatak napadača je da zabije i za sada to ovako dobro funkcionira.“

Što smatraš nekim svojim vratarskim prednostima, a što manama? Često smo slušali komentare kako trebaš više braniti nogama ili kako moraš poraditi na ispucavanjima. Slažeš li se s tim kritikama, odnosno komentarima s tribina?

„Od početka sam naučen da što više idem na reakciju rukom, jer sam tako duži. Osim za neke bliže udarce, koje je lakše braniti nogom. To se uči i zbog nekih šuteva iz daljine, gdje se uvijek preferira hvatanje rukom, a ne odbijanje nogama. Tako branim znači oduvijek, a za neke golove uistinu je stvar trenutka. Jedna je stvar gledati i procijeniti što sam mogao napraviti bolje, a druga je reagirati u trenutku. Svaki gol je branjiv, kad ga se poslije analizira. Što se tiče prednosti, mislim da sam prilično brz i eksplozivan za svoju konstituciju. Manom smatram izlaženje na ubačaje, što je čudno, jer sam prvu sezonu znao izlaziti i do 13-14 metara od gola te kupiti lopte, a sad mi se uvukao neki strah i moram ga se riješiti. Također, moram popraviti igru nogom. Imam tehniku, dobar sam u pasu po zemlji, no imam problema s ispucavanjima. I tu dosta uloge igraju loši tereni, pa su mi i treneri govorili, ako nisam siguran, a napada me protivnički igrač, bolje da ju onda ispucam u aut, nego da pogriješim."

Imaš li neke dugoročnije planove za karijeru?

„Ne gledam toliko unaprijed. Ugovor s Osijekom imam do 2017. godine i samo o tome trenutno razmišljam. Naravno da bih volio i otići van, no da je financijska situacija takva da si mogu osigurati život igrajući u Osijeku, ne bih imao ništa protiv ostati ovdje cijelu karijeru. Ovo je moj grad koji volim i cijeli život sam u njemu. Nažalost, trenutna situacija nije takva i svi težimo odlasku te osiguravanju egzistencije.“

Kakav je Zvonimir Mikulić privatno?

„Van terena sam podosta jednostavan. Studiram ekonomiju i namjeravam završiti diplomski studij nakon što završim karijeru. Što se tiče hobija, volim kartati remi, a također igrati biljar i i Play station.“

Možeš li reći nešto ususret nedjeljnoj utakmici protiv Hajduka?

„Koliko publike dođe, s toliko ćemo golova razlike pobijediti, u nekom pravilnom omjeru. To je naša najava i poziv gledateljima.“