Proleter su nakon Drugog svjetskog rata predvodili: Gustav Lechner, Ernest Dubac, Antun Kasa, Milan Adamović, kao i nezaboravni Andrija Vekić, Franjo Rupnik, Dionizije Dvornić... o kojima smo slušali samo lijepe priče. Kada je izboren prvoligaški status 1953. godine, osječki su nogometaši bili ponos svoga grada, pravi sportski miljenici. Dolaskom u Gradski vrt 1958. gledatelji su uživali i u majstorijama Nikole Rudića, Mate Kasača, Josipa Gutzmirtla, Ilije Katića, Branka Karapandže, Borisa Čulina, Ahmeda Zejnilagića, što se odnosi i na 60-te godine kada je Proleter postao Slavonija. Potom smo imali Šabana Jasenicu, Ivicu Rukavinu i još niz odličnih igrača.

Nadalje, nezaboravna je momčad u kojoj su bili: Pavo Majer, Mile Dumančić, Branislav Iličin, Petar Lončarić, Zdravko Rupnik, Stjepan Čordaš, Ljubomir Petrović, Ivan Lukačević, Ivica Grnja i ostali, a vodila je iznimno teške i neizvjesne borbe na zelenom terenu u kvalifikacijama do Prve savezne lige. U elitni razred ponovno se ušlo 1977., a popularnost Luksa, Struje, Čarlija, Dumbe i ostalih u našem je gradu bila iznimno velika. Glavne vedete Lukačević i Grnja odlazili su između dvije sezone i u daleku Kanadu gdje su igrali za Croatiju iz Toronta, zajedno s legendarnim Eusebiom. Ivica Grnja dobio je svoje mjesto i u Kući slavnih u Torontu. 

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih na sceni su bili Ratomir Dujković, Dušan Alempić, Srećko Huljić, Ivica Miljković, Petar Nikezić, Mustafa Hukić, Goran Popović, potom su na nju došli Mirko Lulić, Vlado Kasalo, Jasmin Džeko, Branko Žeravica, Ivica Kalinić, Ivan Šmudla, Branko Karačić, Ante Rakela, Dragan Lepinjica... Džeko je čak uspio dogurati i do reprezentacije Jugoslavije što je u to vrijeme bilo iznimno teško iz redova našeg prvoligaša. U sezonama prije devedesetih junak je svakako bio Davor Šuker, a iz tih dana posebno pamtimo i Vladu Bilića, Miroslava Žitnjaka, Milana Jankovića, Milana Maričića, Tomislava Štajnbriknera, Milenka Vukčevića, Gorana Vlaovića... Šuker je posebna priča, upravo je po njemu Osijek i najpoznatiji u svijetu. Njegova „devetka“ na dresu hrvatske reprezentacije mogla se susresti gotovo na svim kontinentima, nakon što je osječki golgeter bio prvi strijelac Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. Hrvatska je osvojila broncu i ostvarila prvi veliki, a time i povijesni uspjeh našeg nogometa, a Davor je postao planetarno popularan pa je vrhunac klupske karijere, nakon odličnih igara u Sevilli, imao u slavnom Real Madridu. U kraljevskom klubu okitio se i naslovom prvaka Europe.

Nakon Domovinskog rata Osječane su predvodili Željko Pakasin, Alen Petrović, Ilica Perić, Davor Rupnik, Nenad Bjelica, Miroslav Bičanić i Robert Špehar. Ovaj posljednji je u dva navrata bio i prvi „topnik“ HNL-a i ostvario zavidnu inozemnu karijeru (Club Brugge, Monaco, Verona, Sporting, Galatasaray, Standard...). Bjelica je također bio miljenik publike, igrao je Albaceteu, Betisu, Las Palmasu, Kaiserslauternu, a nastupao je i za našu najbolju nacionalnu vrstu. U sezonama koje su uslijedile nemoguće je ne spomenuti Bakira Beširevića (dugogodišnjeg rekordera po broju nastupa za Bijelo-plave), požrtvovnog kapetana Damira Vuicu, Stjepana Vranješa, Ivicu Kuleševića, Antuna Labaka, Dragana Vukoju, a isto se odnosi i na Ivicu Beljana, Ivu Ergovića, jedno vrijeme Igora Pamića, Petra Krpana, Dumitrua Mitua, Juricu Vranješa, Josipa Balatinca, Stanka Bubala. Krpan je imao čast zaigrati na Svjetskom prvenstvu '98 koje će nam zauvijek ostati u sjećanju, a ostvario je i transfer u ponajbolji portugalski klub – lisabonski Sporting. Jurica Vranješ i godinu dana mlađi Marko Babić, koji su se premalo zadržali u Gradskom vrtu, izgradili su značajnu reprezentativnu karijeru sudjelujući na svjetskim i europskim prvenstvima, a i na klupskoj sceni se mogu pohvaliti da su igrali u Bayer Leverkusenu, Stuttgartu, Werderu, odnosno Betisu, Herthi, Zaragozi... Babić je, recimo, igrao u finalu Lige prvaka s njemačkim Bayerom.

Kada je Osijek blistao u Europi (1999/2000) u klupsku su se povijest, osim nekih već spomenutih, još upisali Vladimir Balić, Domagoj Malovan, Almir Turković, Mato Neretljak, Jozo Gašpar, Mario Prišć, Ronald Grnja, Krešimir Brkić, Stjepan Jukić... Potom su uslijedile godine slabijih rezultata, što ne znači da nije bilo zapaženih pojedinaca i ljubimaca navijača, poput dugogodišnjeg kapetana Ive Smoje, vještog strijelca Gorana Ljubojevića,  zapaženog vratara Marina Skendera i omiljenog reprezentativca Domagoja Vide koji se može pohvaliti svjetskim srebrom i zlatom, osvojenim s Vatrenima. U novijoj i nama bližoj povijesti svakako treba izdvojiti aktualnog klupskog rekordera Milu Škorića s najviše odigranih utakmica za NK Osijek otkako je hrvatske samostalnosti (337), Bornu Barišića koji se izborio za mjesto u najboljoj nacionalnoj vrsti, vještog golgetera Muzafera Ejupija, redovito bezrazložno podcjenjivanog Tomislava Šoršu, konkretnog Mirka Marića, uvijek zahvalnog Vedrana Jugovića i na kraju sjajnog strijelca Ramona Miereza koji je u dva navrata bio najbolji golgeter HNL, ujedno i najbolje ocijenjeni igrač državnog prvenstva.