Dugo su godina Proleter i Slavonija, kako se naš klub zvao sve do proljeća 1967. godine, igrali na saveznoj drugoligaškoj sceni, a 1953. premijerno je izboren plasman u Prvu ligu bivše Jugoslavije. Najpoznatija imena i ljubimci publike u tadašnjem sastavu bili su Andrija Vekić i Franjo Rupnik. Proleter u jesen '58. seli sa šljakastog igrališta „Kraj Drave“ na stadion Gradski vrt, a 1962., u statusu drugoligaša, mijenja ime u Slavonija. Pet godina kasnije to se sportsko društvo raspada te klub uzima novo ime NK Osijek koje je ostalo sve do danas. Dotadašnje službene boje, crvenu i plavu, mijenjaju bijela i plava, koje su također ostale prepoznatljivo obilježje našeg nogometnog kolektiva. Često su ondašnje generacije pokušavale kroz naporne kvalifikacije izboriti svoj status u elitnom saveznom razredu. U tom razdoblju se dogodilo i ono legendarno gostovanje u Zagrebu i rušenje rekorda stadiona u Maksimiru, kada je prodano 64.128 ulaznica! Pritom je iz Osijeka došlo, prema nekim procjenama, čak dvadeset tisuća naših navijača! Ipak, jedanaesterci su, nakon remija 2:2 u 90 minuta igre, presudili u korist momčadi Zagreba. Ostalo je zapisano da je taj dvoboj najposjećeniji sportski događaj ikada održan na području Republike Hrvatske i teško je vjerovati da će u doglednoj budućnosti biti nadmašena brojka gledatelja na tribinama...

Nakon 21 godine čekanja, 1977. je napokon osiguran dugo očekivani povratak u prvoligaško društvo. Osječani su suvereno prošli kroz drugoligaško natjecanje, a više se nisu morale igrati kvalifikacije za plasman među najboljih 18 klubova nekadašnje države na ovim prostorima. Tako je legendarna momčad s pouzdanim Pavom Majerom na vratima, britkim Miletom Dumančićem u obrani, dirigentom Stjepanom Čordašem, nezadrživim Ivicom Grnjom te ubojitim golgeterskim tandemom Ivan Lukačević – Ljupko Petrović vratila klub tamo gdje je apsolutno i pripadao. Najbolji plasman u Jugo-ligi nam je bilo u to vrijeme solidno šesto mjesto. Vrijedno je napomenuti i da je Davor Šuker, nekadašnja svjetska „Zlatna kopačka“, jedini nogometaš Osijeka koji je bio najbolji strijelac u Prvoj saveznoj ligi u njezinoj povijesti. Bilo je to u sezoni 1988/89.

Prvu sezonu prvenstva samostalne Hrvatske Osječani nisu, zbog ratnih okolnosti, mogli igrati na svom stadionu, pa su domaće utakmice upriličene u Đakovu, Donjem Miholjcu i Kutjevu. Unatoč tomu izboreno je zapaženo, treće mjesto. Osijek se brzo isprofilirao kao jedan od četiri najveća hrvatska nogometna kluba, a tome su svjedočili plasmani i ostvareni rezultati. Jednu od najboljih natjecateljskih godina u povijesti, Bijelo-plavi su odigrali 1994/95. Tada smo također bili treći, a sve do posljednjeg kola naša je momčad imala matematičke šanse za naslov prvaka. Međutim, pred krcatim Poljudom ipak se nije moglo do podviga nad Hajdukom koji je osvojio titulu. Robert Špehar je tada postao prvi „topnik“ HNL-a što mu je kasnije još jednom uspjelo, ponovno u najdražem dresu. Sezonu nakon toga Osijek je prvi puta izašao u Europu, no Slovan iz Bratislave je bio nepremostiva prepreka u pretkolu Kupa UEFA. 

Momčad nam je i nakon toga ostala pri vrhu, a '99. je osvojen i za sada jedini trofej  -  Kup Hrvatske. Bilo je to u  dramatičnoj pobjedi nad vinkovačkom Cibalijom u Maksimiru (2:1). Strijelci u rezultatskom preokretu bili su Dumitru Mitu i Davor Lasić koji je „zlatnim golom“ u produžetku razveselio brojne ljubitelje nogometa i općenito sporta u gradu na Dravi. Trener je bio pokojni Stanko Poklepović. Vrijedi spomenuti kako je nešto ranije (1998.) ostvaren i prvi značajniji europski rezultat. U Gradskom vrtu je svladan ugledni Anderlecht rezultatom 3:1, no u uzvratu su Belgijanci slavili s dostatnih 2:0 za prolaz u sljedeće kolo Kupa UEFA.

Onda je uslijedila sjajna jesen 2000., koje se svaki navijač ponosno prisjeća. U Europi su eliminirani danski Brondby (2:1, 0:0) i Rapid iz Beča (2:1, 2:0), a samo je nekoliko minuta dijelilo naše dečke od europskog proljeća. Naime, praška Slavija je poražena s 2:0 pred punim osječkim tribinama, a više od tisuću osječkih navijača bilo je na uzvratu u Pragu gdje je Osijek nes(p)retno izgubio s 5:1 iako je do 90. minute imao snošljiv zaostatak od 3:1 koji ga je vodio u šesnaestinu finala Kupa UEFA. Lijepo je podsjetiti se kako su Osječani te sezone postali i jesenski prvaci Hrvatske, no bitku za naslov ipak nisu uspjeli odraditi do kraja... Svi još pamte generaciju u kojoj su bili Damir Vuica, Ivo Ergović, Ivica Beljan, Bakir Beširević, Mato Neretljak, Nenad Bjelica, Almir Turković, Dumitru Mitu…

Priliku za drugi trofej imali smo u finalu nacionalnog Kupa 2012. godine, protiv zagrebačkog Dinama. U Gradskom vrtu je bilo 0:0, a u Maksimiru je pet minuta prije kraja naša momčad imala kazneni udarac i priliku za izjednačenje na 2:2, međutim, velika je šansa ipak propuštena i slavili su Modri. Uslijedile su neke skromnije i rezultatski slabije godine, a kulminacija je bila 2013./2014. Tada je pogodak spasa postignut u samoj završnici posljednjeg prvenstvenog ogleda s izravnim konkurentom za opstanak Hrvatskim dragovoljcem. Dugo će se pamtiti da je strijelac za izjednačujućih 1:1 bio Josip Barišić, a navijači su na terenu s igračima podijeli radost na kraju zaista teške i turbulentne sezone.  

Posebno se poglavlje Nogometnog kluba Osijek odnosi na razdoblje od veljače 2016. koje je označilo početak sasvim novih odnosa i djelovanja u Gradskom vrtu. Kolektiv kojemu je, uslijed dugova i arbitraža, opasno prijetilo pokretanje stečaja dočekao je svoju renesansu. Osijek je, prvi put u svojoj povijesti, dobio privatne vlasnike. Mađarski poduzetnik Lorinc Meszaros otkupio je većinski paket dionica, a NK Osijek je na svim razinama postao stabilan, igrački jači i puno ambiciozniji. Uloženo je puno novca u svakom segmentu uspješnoga djelovanja. Ne samo da smo se vratili među najbolje momčadi hrvatskog nogometa, nego se puno napravilo i na planu brendiranja Kluba i njegove prepoznatljivosti daleko izvan našeg grada. I ono što je posebno bilo važno, krenulo se u izgradnju novoga stadiona na lokaciji Pampas.

Mnogi će se zasigurno složiti da su nam dvije najveće klupske pobjede ostvarene protiv slavnog PSV-a. U kvalifikacijama Europske lige, u srpnju i kolovozu 2017., rušili smo slavni PSV, prvo u Eindhovenu, a potom i u Gradskom vrtu, oba puta rezultatom 1:0. Tribine su bile rasprodane, baš kao i u izlučnom ogledu s bečkom Austrijom koja je u dvostrukom međusobnom ogledu tek zahvaljujući golu više u gostima dosegnula prolaz u skupinu EL.

Početkom rujna 2020. novi je klupski predsjednik postao Ferenc Sakalj, a u sezoni 2020/21 momčad nam je ostvarila i najbolji plasman u HNL-u osvajanjem drugog mjesta. Vrijedno je spomenuti i kako je glavni sponzor osječkog nogometnog prvoligaša Lorinc Meszaros dobio prestižno priznanje Grada Osijeka koji ga je proglasio počasnim građaninom. Apsolutno zasluženo s obzirom na sve što je napravio za Nogometni klub Osijek, ali i za prateću infrastrukturu, koja je dovršetkom izgradnje Opus Arene sredinom 2023. godine postala ponos grada na Dravi i naših sugrađana. Riječ je o najmodernijem stadionu u Hrvatskoj, jedinim u potpunosti natkrivenim s najvećim komforom za gledatelje, VIP goste, sponzore i poslovne partnere u Sky boxevima kao i predstavnike medija. Izgrađen je i pripadajući kamp Škole nogometa sa sedam terena različitih podloga tako da NK Osijek ima visoke europske standarde i uvjete za vrhunski rad i razvoj mladih igrača.