Nakon što su 1956. godine izgubili prvoligaški status, Osječani su u više navrata pokušavali kroz kvalifikacije vratiti se u elitni razred. Prvo su 1970. u kvalifikacijama zaustavljeni od banjalučkog Borca (1:1 u Gradskom vrtu, 2:1 za protivnika u Banjaluci), godinu dana kasnije Osijek je prvo eliminirao Rijeku (1:1 na domaćem terenu, 1:1 na Kantridi, a Bijelo-plavi su bili uspješniji u izvođenju jedanaesteraca), da bi potom ispao od Vardara. Opet je prvi susret odigran pred 25.000 gledatelja u gradu na Dravi (0:1), a istim je rezultatom skopska momčad slavila i u uzvratu.

Nesretna 1973. godina

Borba za Prvu ligu nastavljena je i 1973. i bila je iznimno uzbudljiva. Startalo se domaćim trijumfom nad Prištinom (1:0), koju su Osječani svladali i pred njezinih 30.000 navijača, tada s 2:1. Već pomalo opjevane „majstorice“ odigrane su protiv Zagreba. Na našem je stadionu bilo 0:0 pred 22.000 ljudi, a u Kranjčevićevoj ih je bilo čak 64.128 što je apsolutni rekord u Hrvatskoj svih vremena! Bilo je neriješeno 2:2, pa su morali odlučivati „penali“ u kojima je Zagreb iskazao više preciznosti i koncentracije te je slavio sa 7:6.

Uvjerljivi prvaci ispred Vojvođana i Vinkovčana

Cilj je napokon ostvaren u lipnju 1977. godine. Tada prvoplasirani drugoligaš nije morao igrati kvalifikacije, nego je izravno izborio ulazak u najviši stupanj natjecanja. Osijek je bio uvjerljivo ispred Novog Sada, Kikinde i vinkovačkog Dinama. U to vrijeme za Osijek su nastupali: Majer, Kalesić, Dumančić, Obilinović, Čelić, Ivković, Čordaš, Popović, Lukačević, Lj. Petrović, Grnja, Iličin, Sumić, Mačković, Smolčić, Žutelija, S. Bošnjak, Cukon, Vojnović, Kaluđer, I. Vuković, Molnar, Bajtl, Milić, Tikas, Tomašević, Savić i J. Petković. Najbolji strijelac bio je Ljubomir Petrović sa 16 golova, a Ivan Lukačević zabio je 15. Momčad je vodio trenerski dvojac Matej Kasač – Andrija Vekić.