Navijačke priče nastavljam razgovorom s dugogodišnjim prijateljem kojega sam upoznao baš na utakmicama našeg Osijeka. Riječ je o Samiru Maziću (1972. godište), nešto mlađem od mene, no osvjedočenom navijaču Bijelo-plavih kojega mnogi znaju s tribina.

Bila je 1987. godina kada se dogodio klik u mojoj glavi. Završio sam osmi razred i prvi puta otišao na stadion, na istočnu tribinu. Došao sam među nekih 50-ak ljudi od kojih doslovno nikoga nisam poznavao. Oni su navijali, ja sam im se pridružio i od tada sam stalno tamo. Nisam se više ni micao s Istoka i vjerujem da će još dugo biti tako. I na novom stadionu.

Ne voli tučnjave, ali mu je draga pirotehnika

Samir se nikada i nigdje nije gurao u prvi plan. Takav je i kao navijač, ne uzima si nikakve zasluge, za bilo što.

Ima puno ljudi koji su zaslužniji u djelovanju i radu Kohorte od mene, rekao bih istaknutijih. Osobno se nikada nisam volio isticati, nije mi to uopće bitno. Kada se priča o navijačima, govori se i o nekakvim tučnjavama, a mene to nikada nije zanimalo. No, volio sam baklje i dimne kada sam postao, ajmo reći, neki adolescent i kročio prema punoljetnosti. Odlazilo se u to vrijeme uglavnom u Trst po pirotehniku i onda bismo to palili najviše u Gradskom vrtu, a nešto manje na gostovanjima.

Atmosfera na stadionu često je bila „užarena“, općenito je bilo više gledatelja na utakmicama koje su se učestalo igrale nedjeljom.

Kada smo igrali sa Zvezdom i Partizanom u pomoć su nam dolazili i navijači drugih klubova. U to je vrijeme vladalo prijateljstvo među hrvatskim navijačima. Tada nisam ni znao da su oni simpatizeri Dinama ili Hajduka jer su došli dati podršku Osijeku. Tek sam kasnije, nakon nekoliko godina, spoznao da neki ljudi pripadaju drugim navijačkim skupinama.

Sve je drugačije, pa i navijačka scena

Kada smo se već dotaknuli usporedbe „nekada i sada“, Maziću je nogomet iz osamdesetih bio puno zanimljiviji nego danas.

Sve je drugačije, pa i navijačka scena. Danas kada idemo u goste policija te sačeka već pred ulaskom u grad, pod pratnjom te dovodi na stadion i najčešće uvede kada je utakmica već u tijeku, u 15. ili 20. minuti. Dakle, zakine te za neki tvoj planirani užitak. I nakon tekme te opet vode do izlaska iz te županije. Dakle, mi praktički nemamo nikakvu mogućnost prošetati negdje što ranije nije bio slučaj. Naime, za mnoge od nas odlazak na utakmicu je više od tih 90 minuta igre, ona je povod za odlazak negdje, ali ima nas kojima se ne svodi  sve samo na taj boravak na tribini i navijanje. To je sve prije bilo puno opuštenije, imali bismo praktički cjelodnevni boravak u gradu gdje nam momčad igra.

Svaki navijač s takvim „stažom“ na tribinama ima zasigurno puno anegdota. Samir se prisjetio jedne iz Beograda:

Sjećam se kada smo došli na Marakanu, zeznuli se i otišli par sati prije tekme pred njihov Sjever. Tek kada ih se skupilo četiri-pet puta više odlučili su krenuli na nas i morali smo se „razbucati“ unaokolo stadiona. Bilo nas je po dvorištima i garažama, neću nikada zaboraviti kako sam tada završio kod roditelja košarkaša Nebojše Bukumirovića koji je u to vrijeme igrao u Ciboni. Bio sam kod njih u dvorištu oko pet minuta i onda izašao van. Imao sam kod sebe transparent i bila je frka jer nikako nisam htio ostati bez njega.

Nije se često ni spavalo od uzbuđenja

Što se tiče nekih navijačkih rekvizita i zastava, rano se pridružio onima koji su u tome bili najviše angažirani.

Zajedno s nekolicinom prijatelja iz svoga Čepina napravili smo transparent „Osijek živi vječno“. Jedan od njih je Mato Lukić, današnji ravnatelj Doma zdravlja. Razvili smo ga na njegovoj kući, na ogradi. Ljudi su prolazili i naravno da su gledali. Za nas je to tada bio veliki događaj. Taj smo transparent nosili redovito na utakmice, a najviše ja kada je riječ o gostovanjima. No, ne znam gdje je na kraju završio. Ma živio sam za to, to mi je bila glavna preokupacija. Svake sam subote dolazio u Osijek i prespavao kod bake da bih išao navečer u grad i onda se sutradan što prije probudio i iščekivao odlazak na stadion. Često nije bilo ni spavanja od silnog uzbuđenja. Skupljao sam role papira, izrezivao čak i novine da sve bacam prema terenu, dok nisu došle baklje i sva ta pirotehnika.

S prijateljima ostao na Istoku

U nekadašnjoj državi bilo je puno klubova iz većih gradova, pa je i navijačka scena nekako bila bogatija.

Da, to je istina. Sada je premalo aktivnih navijačkih grupa. Ni ja više nisam onaj blesavi klinac kao nekada, dolaze i neki drugi prioriteti u životu, ali opet ne odustajem. Taj svaki drugi vikend odeš na tribinu, budeš sa svojim prijateljima i veseliš se ili nerviraš zbog Osijeka. Tamo su i dečki koji su mi dugogodišnji prijatelji i izvan nogometa: Lonka, Kiraly, Djusika, Šime, Egon, Čaba, Kralj, Tomo, Igor, Karlo, Bartul, Marac… a neki već dovode i svoju djecu, dakle stigle su neke nove generacije.

Samira je vrlo često moguće vidjeti i na utakmicama hrvatske reprezentacije, diljem svijeta. Baš se može reći da se naputovao u životu…

Ljudi vjerojatno misle koliko on ima novaca kada svugdje ide. Međutim, avionske je karte u današnje vrijeme moguće pravovremenim bukiranjem pronaći vrlo jeftino. Europska i svjetska prvenstva su skuplja, ali se za njih štedi. Mene je prvenstveno uvijek zanimao NK Osijek, no kako nije baš puno toga uspio napraviti u Europi, a jako volim putovati, krenuo sam bodriti „repku“. No, mijenjao bih svaku svoju utakmicu reprezentacije za europske dvoboje Bijelo-plavih! Osijek je najveća ljubav, nema tu dvojbe.

Prvo europsko gostovanje već u Bratislavi

Prvo mu je gostovanje izvan Hrvatske bilo u Bratislavi, protiv Slovana u ljeto 1995. godine. Bila je to Osijekova premijera u Kupu UEFA.

Išlo nas je, valjda, petnaestak. Runac, Čumba, Loris, moj kum Lonka… Iz nešto kasnije vremena naravno da se posebno pamte Beč i Prag. Utakmica se uglavnom sjećam s navijačke strane, iako danas više pratim samu igru nego ranije, ali na tribini sam znao tko gdje stoji među 300-injak fanatika koji su dolazili na svaku tekmu. Idol među igračima? Ne mogu baš reći da sam ih gledao u tom smislu. Evo, recimo oduvijek sam volio Jasmina Džeku, ne samo zbog igračkih kvaliteta nego i činjenice da je bio i fajter i frajer na terenu. Sviđao mi se i Milenko Miličević kojemu smo na plahti napisali „Dr. Mićo“.

Mazić redovito prati i sve što je vezano uz izgradnju novog stadiona na Pampasu…

Nekako su mi podijeljeni osjećaji. S jedne strane mi je drago što ćemo imati nešto novo i suvremeno, a s druge je ipak činjenica da sam dvije trećine života proveo u Gradskom vrtu. Nisam baš pobornik modernog pristupa nogometu, gdje se navijače nastoji „ušutkati“ da samo sjede i plješću, mora u svemu ostati i emocija.

Imaš legendarnu navijačku anegdotu?
Napiši priču, ispuni formu i možda baš ti budeš u sljedećoj Navijačkoj priči!