Nastavljamo s našim navijačkim pričama i to u jednom drukčijem kontekstu u odnosu na sve dosadašnje sugovornike. Naime, ovaj put mi je gost u našoj ustaljenoj rubrici  jedan akademski građanin iz redova Kohorte, sveučilišni profesor koji je redovito na istočnoj tribini, tamo gdje se okupljaju vjerni fanovi NK Osijek. Riječ je o docentu, doktoru znanosti Domagoju Tomasu, rođenom 1987., inače zaposlenom na osječkom Filozofskom fakultetu kao nastavnik i zamjenik voditelja Odsjeka za povijest. Tamo je od 2016. i predaje na kolegijimq iz Moderne i suvremene povijesti. Prije toga je četiri godine proveo na Odjelu za kulturologiju kao asistent u nastavi.

Više sam do srednje škole naginjao ka tehnici, računarstvu i programiranju, dosta sam bio fasciniran tehnološkim razvojem, „pronašao“ se u tom svijetu i literaturi. No, kao srednjoškolac sam se počeo usmjeravati na društvene i humanističke predmete. Na kraju sam, što se tiče studija, upisao povijest, hrvatski jezik i književnost u Osijeku i mogu reći da sam sasvim zadovoljan što je tada to bio moj izbor, započeo je Domagoj ovu zanimljivu i ne baš čestu priču koja je spoj strastvenog i pedagoškog pristupa nečemu što se često banalizira.

Svojevrsni presjek društva

Naime, mnogi će odmah na Tomasovu primjeru zaključiti kako je atipičan navijač. I teško će povezati njegovu profesiju s činjenicom da je među „viđenijim“ navijačima u posljednja dva desetljeća, koji je i svojim angažmanom bitno pridonio da se neki stereotipi ipak počinju mijenjati…

Predrasude su dobrim dijelom stvorene i zbog medija koji najčešće traže i podgrijavaju takve priče o navijačima kao nasilnicima i razbijačima, neobrazovanim ili polupismenim ljudima koji samo traže incidente. To je nekada možda i bilo dominantno, međutim, navijačka subkultura je danas takva, mogu reći i na osnovu vlastitih iskustava i čitanja te analize brojnih tekstova o toj problematici, da predstavlja svojevrsni presjek društva. Ima tu svih tipova ljudi i karakternih osobnosti, različite razine obrazovanja, dobne i socijalne kulture, pa čak i spolne pripadnosti jer je sve više djevojaka aktivnih u navijačkom pokretu. Složena je to, dakle, struktura da bi se sve skupa laički generaliziralo i pričalo sasvim uopćeno.

I njegovi studenti Domagoja povezuju s navijačkim pokretom i nije im u tom smislu neko posebno iznenađenje, barem ne sada, kada znaju za njegov život izvan fakulteta i obitelji. Doduše, neki su se znali iznenaditi kada su ga vidjeli, odnosno prepoznali na nekim fotografijama, no on sam ionako nikada nije nigdje skrivao, pa niti na poslu, da je strastveni navijač Bijelo-plavih.

Neki su me među njima znali onako izravno pitati: profesore, kako će danas Osijek proći, hoćemo li dobiti, a oni koje dolaze redovito na stadion prokomentiraju to u stilu 'vidimo se na stadionu…'. Znalo je biti i komentara u našim anonimnim studentskim anketama i drago mi je kako je sve to uvijek bilo pozitivno. I osobno sam neke studente znao viđati na tribini, mislim da je dobar dio njih upoznat s nekim mojim aktivnostima u slobodnom vremenu.

Lokal-patriotizam je osnova svega

Idemo se vratiti na njegove početke u Kohorti. Što ga je posebno motiviralo, što je bio svojevrsni „okidač“ da mu navijanje i redoviti odlazak na utakmice postanu postane način života?

Još kao klinac sam bio zainteresiran za nogomet. Počeo sam trenirati u svom kvartu, u Metalcu, a normalno da sam želio ići na utakmice Osijeka, navijati za svoj lokalni klub u Prvoj ligi. Otac me u početku vodio na Zapad, pritom nisam imao neku percepciju o organiziranim navijačkim skupinama i toj vrsti rivalstva na tribinama. No, kada sam spoznao kako sredinom devedesetih godina Kohorta navija te koliko je tu raznih specifičnosti vezanih uz njihov dolazak na stadion, način odijevanja, dekor, transparente i koreografije kao i kontinuirano navijanje kroz 90 minuta, to me je baš privuklo. Zamolio sam ga da odemo na Istok. Tata je bio pomalo skeptičan, no uspio sam ga na kraju „slomiti“. Utakmica s Marsonijom iz 1995. (5:2) je na neki način za mene bila prijelomna, tada je već bilo i utrčavanja na teren jer smo slavili prvi izlazak u Europu. Kasnije sam ipak više pratio inozemni nogomet i europske utakmice poput Lige prvaka, da bi nekako 2005. mlađa ekipa mojih godina i možda tek malo starija počela voditi Kohortu. To je našu navijačku skupinu učinilo privlačnijom na vizualnoj i estetskoj razini, a ono što me je posebno privlačilo je spoznaja kako je promovirala komponentu lokal-patriotizma. Uvijek sam, naime, volio grad iz kojeg dolazim, imao sam potrebu to javno i očitovati, pa sam počeo redovito odlaziti na utakmice. I ne samo to, sudjelovanje u radu skupine je postalo učestalo, isto tako i dolasci u Udrugu, krenuo sam i na gostovanju, baš se aktivirao na pravi način.

Imali smo snažnu koheziju

Na neki je način bilo logično da je upravo Tomas, u smislu svoje profesije te načina i razine komunikacije, postao moderator za javne nastupe „kohortaša“, prihvativši ulogu njihova glasnogovornika:

Nije baš da sam težio tome, neki su se ljudi koji su kvalitetno obavljali taj posao ipak odmaknuli od toga, a bilo je tu malo i nagovaranja da to preuzmem na sebe. Nisam se želio eksponirati u javnosti, predlagao sam neke druge ljude, da bih na kraju ipak pristao i odrađivao to tijekom nekoliko godina. Nadam se da će uskoro netko od mlađih prihvatiti takav izazov. Naime, s obzirom na svoj životni i profesionalni put sve se manje mogu time baviti, a u mlađim generacijama koje stasavaju netko bi to mogao kvalitetno preuzeti.

Uslijed raznih okolnosti, u novije vrijeme i pandemije koronavirusa, svjedočimo tomu da se i navijačka scena nekako razvodnila. Možda se pritom osjeti i određena smjena generacija na tribinama?

Slažem se. Vjerojatno smo se i mi kao generacija koja je iznjedrila dosta kvalitetnih ljudi unutar skupine, neobično dugo zadržali unutar cijele priče, no imali smo pritom snažnu koheziju. Možda je ranije trebalo sve prepustiti mlađima i gurnuti ih „u vatru“. Isto tako, stil života je sada drukčiji. Sve je manje druženja na ulicama, virtualne stvari su uhvatile maha, posebno društvene mreže. A tu su i neki zakonodavni akti koji su prilično nepovoljni za razvijanje navijačkog pokreta, puno je rigoroznih mjera koje mlade udaljavaju od dolaska na stadion, ali se nadam da će u budućnosti i perspektivi ipak biti bolje.

Vrlo je bitan marketing

Što poduzeti da bi se Kohorta omasovila, barem da bi ona prava navijačka jezgra postala veća? Ima li Osijek kao grad sa svojom okolicom kapaciteta u tom smislu?

Jako je bitan marketing, ne samo naš unutar grupe, nego i klupski. Nakon što se dugo tapkalo u mjestu, stvari su se bitno promijenile u pozitivnom smjeru tijekom posljednjih nekoliko godina, kod navijača još i prije. Bitni su i rezultati, to se podrazumijeva, a momčad je u uzlaznoj putanji, tako da imamo dobru podlogu. Znamo da je Osijek i općenito Slavonija i Baranja kroz duže vremensko razdoblje bio useljenički kraj, dolazili su nam ljudi iz drugih regija koji su donosili i simpatije prema nekim drugim klubovima. No, spomenutim marketingom i drukčijim pristupom, aktivnostima Kohorte i Kluba na promidžbenom planu, mislim da se uspjelo doći do toga da u našoj sredini dominiraju navijači NK Osijek. To je kvalitetna osnova za dalje kada je u pitanju razvijanje navijačke svijesti i pripadnosti lokalnoj zajednici.

Za kraj smo se dotaknuli i ekipe s kojom se najčešće druži na tribinama i toga postoji li neki ritual odlazaka na utakmice, ali i kako se prati momčad u ovim okolnostima kada nije dopušten ulazak na stadion?

Mi smo se kao ekipa na Jugu II svojedobno okupili da bismo pokazali da smo vidljivi i prisutni kao navijači Osijeka. Ta je jezgra i nadalje ostala prisutna iako je razumljivo da su se neki povukli uslijed činjenice da su im se izmijenile i životne okolnosti. Uvijek se nađemo prije tekme na nekoj „cugi“, zagrijemo se tako za pravu potporu dečkima na terenu. Potom idemo navijati, ako je pobjeda, posebno u nekom derbiju, opet nastavljamo druženje negdje dalje, često i u prostorijama Udruge. U ovoj sadašnjoj situaciji, ima niz kafića u kojima se gledaju utakmice. Opet se skupi više različitih ekipa koje emitivno doživljavaju takve susrete i atmosfera barem malo zna podsjetiti na onu s tribina. Nije loša pričuvna opcija kada bolju trenutno, nažalost, nemamo.