Kakav je to napadač bio, sjetno će prepričavati navijači s ponešto dužim stažom u Gradskom vrtu. Legenda u pravom smislu te riječi jer je bio jedan od najvećih ljubimaca navijača ikada u redovima NK Osijek. Njegovo se ime uvijek u našem gradu izgovaralo s poštovanjem, kada je riječ o onome što je dao Bijelo-plavima. Ivan Lukačević definitivno spada u red ponajboljih osječkih igrača svih vremena. Centarfor kakvih je danas malo, golgeter posebnog kova, neustrašiv na zelenom terenu i stalna prijetnja suparničkoj obrani i vrataru. Rođen je na današnji dan 7. listopada 1946. u Osijeku, a preko nekoliko amaterskih klubova u naš je klub stigao 1972. godine. Malo je onih koji znaju da je svoje intenzivno druženje s loptom započeo kao vratar, no brzo se pokazalo da je rođeni napadač po svim svojim karakteristikama. Potvrdio je to i njegov učinak što se golova tiče, budući da ih je postigao 126 u razdoblju do 1981. godine. Po tomu je i dalje najučinkovitiji klupski strijelac u povijesti! Njegov je doprinos (pre)dugo iščekivanom povratku među prvoligaše bivše države ('77.) bio ogroman, a nastavio je zabijati i u Prvoj saveznoj ligi.

Nenadmašna osječka devetka

Onaj tko je dobio zadaću čuvati Luksa, obično bi bio u problemu. Osim što ga je krasio iznimno snažan udarac, bio je odličan u igri glavom i kada su ga suigrači s krila pogađali loptom u čelo, navijači su već bili na nogama. Znao je na taj način zabiti i s ruba šesnaesterca, onako visok i snažan, a pokretljiv i spretan pred protivničkim vratima. Stoga je nenadmašna osječka „devetka“ brzo dosegnula status ljubimca navijača. I svojim stilom života, kao pravi boem, bio je omiljen među Osječanima i zbog jednostavnosti, iskrenosti  i dobrote kojima je „zračio“. Jako dobar dojam je ostavio i u dalekoj Kanadi, budući da je u stankama između jesenskog i proljetnog dijela prvenstva nastupao za Metros Croatiju iz Toronta. Suigrač mu je u to vrijeme bio nekad ponajbolji nogometaš svijeta, Portugalac Eusebio. Nakon igračke karijere našao se i u trenerskoj ulozi, radio je ne samo u stožeru prve momčadi nego se posvetio i najmlađima, a nije mu bilo teško ni provoditi gotovo cijele dane na stadionu, brinući o terenu i njegovom održavanju. Prerano je preminuo 26. srpnja 2003., a po njemu je nazvana i jedna od stadionskih loža u Gradskom vrtu.