Na današnji dan, 6. prosinca 1925. rođen je jedan od najboljih igrača Nogometnog kluba Osijek u razdoblju od 1947. pa do kraja pedesetih godina prošloga stoljeća – Andrija Vekić. Utisnuo je dubok pečat ne samo kao igrač, nego kasnije i kao trener, a posebnu dimenziju svakako ima i činjenica da je upravo omiljeni „čika Andrija“ bio i utemeljitelj Škole nogometa Bijelo-plavih. Oni koji su ga imali priliku uživo gledati često su ponavljali kako je bio pravi „španer“ s istančanim osjećajem za šansu i gol. Prvo je nastupao za osječki Hajduk, potom za Udarnik, Bratstvo i Slavoniju da bi karijeru na pravi način izgradio u nekadašnjem Proleteru, preteči kluba koji već dugo nosi naziv svoga grada. U našoj je momčadi igrao 12 godina, a zasigurno bi i duže da nije bilo težih ozljeda koje su ga pratile. Ipak, u tom je razdoblju ostao upamćen kao prvi klupski strijelac. Kada je kopačke okačio o klin, posvetio se trenerskom pozivu. Brzo je postao i šef stručnog stožera nekadašnje Slavonije, za čijim je kormilom bio dva puta. Ostalo je zapisano da je 1971. s klupe vodio i tada (novo)osnovani NK Osijek.

Od svih cijenjen, dobitnik vrijednih priznanja

Angažiran je bio i u sezoni 1976/77 kada su Osječani, nakon više od dva desetljeća, ponovno uspjeli izboriti status prvoligaša u nekadašnjoj Jugoslaviji. U mirovinu je otišao 1989., ali je sve do smrti, u svibnju 2009. godine, ostao vezan uz svoj najdraži kolektiv. Bio je, dakle, inicijator osnutka klupske Akademije za mlađe kategorije u kojoj su generacijama stasavali brojni poznati igrači koji su postali ne samo nositelji igre osječke momčadi, nego i standardni hrvatski reprezentativci, a zaigrali su i u ponajboljim europskim klubovima. Svi su ga uvažavali i po njegovim ljudskim vrijednostima i vrlinama jer ga je, uz znanje i stručnost, krasila pravičnost, uz pedagoški pristup svakom mladom igraču i čovjeku. Za svoj doprinos uspjesima i razvoju osječkog nogometa, primio je za života i najprestižnije nagrade koje hrvatska država dodjeljuje u toj djelatnosti. Prvo je, 2003. godine zasluženo u svoje obiteljske vitrine pospremio „Trofej Hrvatskog olimpijskog odbora – Matija Ljubek“, a četiri godine kasnije i Državnu nagradu za sport „Franjo Bučar“.