Puno je kvalitetnih igrača nastupalo za NK Osijek tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Momčad je dobro kotirala u tadašnjoj Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije u kojoj je bilo jako teško zadržati status. A kapetansku vrpcu svojim je odličnim igrama u Gradskom vrtu zaslužio Branko Karačić, koji je u slavonsku metropolu stigao iz vođinačke Mladosti 1981. godine. Vižljasti veznjak uspio se izboriti za mjesto standardnog prvotimca, osvojivši navijačke simpatije prije svega svojim dalekometnim projektilima. Takvim udarcem rijetko se tko mogao pohvaliti!

„Uništavao“ protivničke vratare

Zabijao je golove s tridesetak i više metara, a njegovi „slobodnjaci“ prepričavali su se nakon brojnih utakmica našeg prvoligaša u tom razdoblju. Bili su to pogoci koji su često završavali u rubrici „naj-gol“ jer su bili neobranjivi za vratare, bez obzira i na postavljeni „živi zid“. Iako vezni igrač, Karačić je bio među najboljim klupskim strijelcima, posebno opasan iz prekida, a kada je izvodio kornere, bila je to stalna prijetnja svim protivničkim čuvarima mreže. Osim toga, imao je odličan pregled igre i vrlo precizna proigravanja, a pozicija mu je bila - klasični playmaker. U šest sezona koliko je proveo u Nogometnom klubu Osijek, zabilježio je oko 300 nastupa.

Blistao u belgijskom Club Bruggeu

Bilo je izvjesno da se „Kara“ neće baš predugo zadržati u osječkim redovima jer su ga mnogi tada poželjeli u svojoj sredini. Najuporniji je bio Hajduk u koji je prešao 1987., a da je prethodno već u Osijeku izborio mjesto u Olimpijskoj reprezentaciji bivše države. Na Poljudu je proveo dvije sezone, da bi potom pristupio Cercle Bruggeu u kojem je ostavio posebno upečatljiv trag. Tamo je odigrao 121 utakmicu i postigao 44 pogotka, pa ga Belgijanci i danas pamte po odličnom učinku. Igrao je još za Gent i austrijski Linz, a karijeru je okončao u belgijskom drugoligašu Saint Gilloiseu.

Dva puta za kormilom Osijeka

Trenerski je put započeo u Zagrebu, nastavio u Marsoniji, a Osijek ga je odlučio postaviti za šefa stručnog stožera 2003.godine. Na klupi je proveo jednu, prilično uspješnu natjecateljsku godinu, da bi potom sreću potražio u Slaven Belupu, Cibaliji, Slavoncu i Šibeniku. U Gradskom vrtu je drugi trenerski mandat odradio u sezoni 2010/2011, ali nije to bilo vrijeme rezultatskih uspjeha.  Put ga je nakon toga vodio u Bosnu i Hercegovinu, gdje je redom vodio ponajbolje klubove Široki Brijeg i Zrinjski s kojim je bio i prvak BiH, a sada je za kormilom Viteza. Osim što je bio kapetan Osječana, potom u dva navrata i njihov trener, može se pohvaliti i time da je jedno vrijeme u našem kolektivu obnašao i funkciju sportskog direktora tako da mu je nogometni opus među Bijelo-plavima zaista bio sadržajan...