Osječani su u listopadu 2010. potpuno nadigrali i deklasirali Riječane pred njihovim navijačima.

Iako je sada već prošlo gotovo punih sedam godina od te utakmice, još se uvijek jako dobro sjećamo najboljeg nastupa Bijelo-plavih u Rijeci, otkako ova dva prvoligaša odmjeravaju snage u HNL-u. Bilo je to 23. listopada 2010. Na Kantridi je Osijek, u okviru 12. kola, slavio s uvjerljivih 5:1 i potpuno „razmontirao“ domaćina kojega je s klupe vodio Nenad Gračan. Za kormilom Bijelo-plavih bio je Branko Karačić koji je jako dobro pripremio svoju momčad u taktičkom smislu, pa je ona u svemu nadvisila grogiranog domaćina. Od samoga početka bilo je vidljivo da su Osječani bolje ušli u utakmicu, puno sigurnije  i konkretnije od jalovih Riječana. Stoga se nije dugo čekalo na prvi pogodak. Postigao ga je, na vrlo lijep način, agilni Miličević koji je neobranjivo pogodio mrežu nemoćnog Lisjaka. Kada je Štrok u 23. minuti uspio izjednačiti, činilo se da će to ipak biti neizvjestan dvoboj. Međutim, ipak nije bilo tako. Osijek je nastavio dominirati, stvarao je šanse i opet došao u vodstvo.

Među strijelcima i Mile Škorić

Za 1:2 pogodio je Smoje i to glavom nakon ubačaja iz kuta, bilo je to u 28. minuti, a asistenciju je upisao Lukačević. Do odlaska na odmor, u 39. minuti, postigli su gosti još jedan gol. Nikšić je bio spretan u kaznenom prostoru, a ovaj pogodak dijelom ide i na dušu domaćeg čuvara mreže koji je sigurno mogao i bolje reagirati. Gračan je prije drugog dijela obavio dvije izmjene, ali ni one nisu Rijeci donijele ništa osim slabašnog pritiska prema osječkim vratima, bez izglednih šansi. S druge strane, Osječani su pokazali da znaju i mogu biti vrlo učinkoviti u završnici. To je potvrdio i Šorša u 62. minuti kada je riješio sve dvojbe oko pobjednika za 1:4. Točku na „i“ stavio je Škorić koji je ušao u završnici susreta i lijepo pogodio desni kut s dvadesetak metara. Bijelo-plavi su proslavili svoju najuvjerljiviju pobjedu u toj sezoni, a riječki su navijači od muke zapjevali „Vratite nam našu Rijeku, od ove nam suze teku...“.