Važan kotačić u stručnom stožeru Osječana svakako je Marin Vučko. Naš trener za tjelesnu pripremu nedavno je, tijekom priprema u Velikoj, proslavio svoj 35. rođendan, a u Klubu je dvije godine. Naime, stigao je u Gradski vrt neposredno uoči dolaska novih vlasnika i Uprave.

Došao sam na poziv trenera Zekića, koji je dobio preporuku za mene i odlučio mi pružiti šansu. Završio sam taj smjer, kondicijsku pripremu sportaša na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, osim toga i nutricionizam i još poneke edukacije kako bih zaokružio kompletnu sliku onoga što mi je potrebno za rad.

Dečki su uvijek dobro radili

Vučko je i ranije imao određenih iskustava u radu sa sportašima i onima kojima je bilo važno održavati dobru kondiciju:

Prije dolaska u Gradski vrt sam radio na Akademiji Krpan & Babić, jedno vrijeme pomagao košarkašima Vrijednosnica Osijek, a i u vojsci sam, tijekom boravka u Afganistanu, radio s vojnicima. Sve je to bilo dragocjeno uoči profesionalnog odnosa kojega sam zasnovao s Nogometnim klubom Osijek.

Za igrače Osijeka kaže da odrađuju bez gunđanja sve što im se postavlja kao zadaća u radu i nema nikakvih primjedbi:

Ne mogu reći da netko u ove dvije godine nije dobro reagirao na ono što je vezano uz moj dio posla ili da nije nešto odradio. Dečki su motivirani i zaista su profesionalci, stoga je dosta lagano s njima raditi. Naravno da uvijek gledamo kako bismo iz njih izvukli maksimum, jednostavno su i zahtjevi suvremenog nogometa takvi, da stalno moraš ići korak naprijed. Svaku utakmicu je praktično nužno dočekati u top-izdanju jer je jedino to put do uspjeha. U Europi smo na tom planu bili na vrlo visokoj razini, dok smo u Prvenstvu, na nekim blatnjavim i težim terenima, bili malo sporiji i teži. No, općenito govoreći, u dosadašnjem dijjelu sezone mislim da smo bili na sasvim solidnoj razini, pa i više od toga.  Nitko nije u nekakvom kritičnom ili zabrinjavajućem stanju, a pojedinci uvijek iskoče u takvom dokazivanju i održavanju svoje tjelesne spreme.

Afganistan je posebno iskustvo

Marin je prikupio i onog drugog, rekli bismo životnog iskustva u specifičnim uvjetima i okolnostima rada dok je, odrađujući zadaće u vojsci, boravio daleko izvan hrvatskih granica.

Osam godina sam ukupno proveo u HV-u, od toga sam šest mjeseci bio u posebnoj misiji u Afganistanu. To je jedno posebno iskustvo koje ojača čovjeka i daje mu nešto drukčije poglede na život. Onaj tko to prođe bude i zahvalniji na svemu što ima, kada vidi i usporedi kako žive neki drugi ljudi, u puno drugačijim uvjetima i daleko od blagostanja. No, ne bih mogao duže ostati tamo prvenstveno jer sam vezan uz obitelj, svoju suprugu Suzanu i kćerkicu Leu koja će uskoro napuniti pet godina. Obitelj je temelj svega, stoga sam najzadovoljniji kada sam u svom gradu.