Rado se naš prvoligaš odazvao pozivu NK LIO za odigravanje prijateljskog ogleda na igralištu „Kraj Drave“. Povodu je bilo obilježavanja 65. obljetnice ovog amaterskog nogometnog kluba koji djeluje od 1953. godine. Posebno je zadovoljstvo iskazao dugogodišnji predsjednik „Lanaraca“ Dražen Milohnoja koji je na toj dužnosti punih 28 godina!

Drago nam je da smo dočekali svoju 65. godišnjicu. Malo je klubova koji se time mogu pohvaliti, posebno u kontekstu velikih nedaća koje su nas pratile u zadnjih 25 i nešto više godina. Ipak smo opstali i dalje djelujemo, borimo se i ne odustajemo uz par entuzijasta koji pomažu Klubu. Nadam se da će momčad ostvariti očekivane rezultate i da će nam budućnost biti svjetlija u odnosu na aktualnu situaciju.

Sve se svodi na financije

Nekada je LIO puno više značio ne samo na ovim prostorima, nego i šire. Znao je biti vrlo tvrd orah čak i prvoligašima s kojima se svojedobno sastajao u Kupu bivše države…

Tradicija je bila lijepa dok je i LIO postojao kao stabilna, velika gradska firma. Sve se svodi na financije jer kada su one osigurane i ne stvaraju problem, onda se može i kvalitetno ekipirati. Nažalost, u situaciji smo da nemamo svoj teren, pa koristimo igrališta Olimpije, Metalca i Elektre koji nam uvijek izlaze ususret. To nam je u biti i najveći problem. Vjerujem da bi uz vlastiti nogometni dom krenuo i rezultatski uzlet, bez toga je to teško moguće.

Nakon mise na utakmicu

Emotivno je ovu prijateljsku utakmicu dočekao i trener Bijelo-plavih Zoran Zekić. Njemu je LIO bio matični klub iz kojega je došao u Gradski vrt.

Da, tamo sam počeo igrati nogomet i naravno da to kod mene izaziva emocije. Žao mi je što LIO više ne igra na svom terenu „Kraj Lanare“. Nekada je termin igranja nedjeljom u 10 sati ujutro znao biti tradicionalan, prvo ljudi odu na misu, poslije toga dođu na utakmicu, pa se skupilo i dosta gledatelja. Nažalost, to se s godinama izgubilo, ali mi je drago da još ima onih koji su posvećeni ovom klubu i nesebično mu pomažu.

Zadovoljstvo je bilo dolaziti na treninge

Bilo je puno dobrih igrača kroz brojne generacije „Lanaraca“. Zekić je među njima napravio najbolju karijeru i dogurao čak i do reprezentacije Hrvatske.

Mogu reći da sam igrački napredovao manje talentom, a više velikom željom i entuzijazmom. Mi smo tada zaista igrali nogomet „od jutra do sutra“, svi smo jedva čekali trening jer smo imali i jako dobre trenere. Oni nas nisu samo učili nogometu, nego su nam bili i pravi prijatelji, pomagali u svim mogućim situacijama, tako da smo sretni dolazili na igralište „Kraj Lanare“. Bilo je i poslije mene još igrača koji su mogli i trebali napraviti nešto više, ali nisu u određenom trenutku imali sreće. No, najvažnije je da je NK LIO opstao unatoč svemu.