Srijeda je, 23. listopada, i još jedna, već 17. tužna obljetnica tragične smrti jednoga od najvećih nogometnih potencijala koje smo imali u Gradskom vrtu, Danijela Popovića. Na ovaj datum 2002. godine naš je tadašnji napadač poginuo u prometnoj nesreći koja se dogodila na cesti od Vukovara prema njegovu Dalju. U trenu se ugasio život mladog hrvatskog reprezentativca za kojega su svi nedvojbeno tvrdili da je imao kvalitetu i predispozicije za nešto veliko u igračkoj karijeri…

Potencijal za velike stvari

Neutješna je obitelj ostala bez sina i brata, a NK Osijek bez svog ponajboljeg igrača koji je u ljeto te sezone 2002/2003. stigao u naše redove. Prethodno je polusezonu proveo u francuskoj Bastiji koja je zamijetila njegov potencijal još dok je nosio dres ondašnjeg drugoligaša Vukovara ’91. Igrajući za momčad iz grada-heroja samo u jednoj polusezoni je postigao čak 22 gola u 15 susreta, što ga je i „lansiralo“ u Francusku. Znakovito, ostao je najbolji strijelac i na kraju natjecanja Druge HNL iako ga cijelo proljeće nije bilo na hrvatskim travnjacima…

Sjajan i u reprezentativnom dresu

Krasili su ga iznimna brzina, prodornost, vještina driblinga i snalažljivost u suparničkom šesnaestercu, a takvoga bi svaki trener poželio u svojoj momčadi. Za Bijelo-plave je, nažalost, skupio samo 10 nastupa i postigao četiri pogotka. I u svojoj posljednjoj utakmici, 19. listopada 2002. s Cibalijom u Vinkovcima, bio je strijelac, a prethodno je zabijao i Dinamu, Slaven Belupu i Zadru. Posebno je efikasan bio u mladim nacionalnim vrstama. Za selekciju U-20 zabio je četiri gola u isto toliko odigranih susreta, dok je stopostotni učinak imao i u hrvatskoj reprezentaciji U-21 (2/2). Pričalo se baš u to vrijeme kako je na meti uglednih i bogatih europskih klubova, ali potencijalno vrlo izvjesni transfer, igrom sudbine, nisu dočekali ni on, ni Nogometni klub Osijek…