Nekako baš u vrijeme kada se na sjednici Gradskog vijeća odlučivalo o sudbini osječkog nogometnog prvoligaša (onoj financijskoj, nužnoj za opstojnost), zatekla nas je tužna i potresna vijest da nas je zauvijek napustio legendarni branič i nekadašnji kapetan NK Osijeka Mile Dumančić. Nezaboravni „Dumba“ jutros je preminuo na otoku Ižu gdje je imao obiteljsku vikendicu i nerijetko pronalazio mjesto za odmor, posebice otkako je osjetio ozbiljnije zdravstvene probleme. Nažalost, srce ga je ovaj puta izdalo. Prestalo je kucati u 63. godini života (rođen je 13. veljače 1953.), a vijest se brzo proširila osječkim ulicama, pa i puno dalje od našeg grada...

Mile je i ranijih godinama osjećao srčane tegobe, imao je i operaciju, a nakon procesa rehabilitacije djelovao nam je vedro i raspoloženo, uvijek spremno na šalu, pa smo se ponadali da su zdravstvene tegobe iza njega i da može uživati u svome miru. No, prošle godine potresla ga je iznenadna smrt sina Marija (preminuo od  infarkta), a sada  je, eto, otišao i on. Tiho, u zemaljskom životu – nepovratno. Nema više našeg rado viđenog sugrađanina s kojim smo toliko puta pričali o svemu i svačemu, neizostavno i o našem voljenom klubu i njegovoj patnji. I zadnji puta kada smo se vidjeli pitanje je zapravo formulirao u zaključak „Moramo se spasiti, mi smo Osijek, a ne neka provincija“. Eh, kada je to govorio čovjek koji je cijelu svoju profesionalnu igračku karijeru odradio u Gradskom vrtu, kojemu je bilo nepojmljivo da propusti bilo koju utakmicu, osim ako je imao tada parne žute kartone, prolazili su me trnci. Jer se u glavi odmah pojavi misao, takvi nam i sada nužno trebaju, da bismo se spasili, ostali u Ligi...

Broj tri na njegovom dresu bio je prepoznatljiv svim ljubiteljima nogometa u gradu na Dravi. Onda je to bio klasični lijevi bek, a najbolji je sastav Osijeka bio nezamisliv bez Dumančića. U sjajnoj generaciji Majera, Iličina, Lončarića, Z. Rupnika, Čordaša, Lj. Petrovića, Grnje, Lukačevića... koja je punila tribine gradskog stadiona i Osječanima 1977. donijela veliko veselje ulaskom u Prvu jugo-ligu, nakon pune 21 godine drugoligaškog natjecanja. Igrao je Mile i u onoj povijesnoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Zagreba na prepunom Maksimiru (rekord stadiona koji nikada neće biti srušen!), a punih je 12 sezona nosio bijelo-plavi dres što je pravi klupski raritet, vrijedan poštovanja i divljenja! Baš kao i spoznaja da je za svoj i naš Osijek odigrao više od  500 službenih utakmica u razdoblju od 1971. do kraja 1982. Bio je jedan od najstandardnijih prvotimaca, nikada se nije našao na klupi za pričuve, nije mu palo napamet da se ikada požali na ozljedu zbog koje bi propustio poneku utakmicu, a nije baš da je uvijek bio i zdrav i potpuno spreman. No, igrao je, ne pomišljajući da bi i on mogao ponekad odmoriti, ostati na tribini.... to je bio naš „Dumba“. I stoga ćemo ga vječno pamtiti kao istinsku legendu s početka sedamdesetih godina i početkom osamdesetih.

Pokojni je Mile u dva navrata bio i direktor NK Osijeka (sredinom devedesetih i potom 2005.), oba puta je surađivao s bivšim klupskim predsjednikom Branimirom Glavašem i trenerom Ivom Šuškom, a obnašao je i niz drugih funkcija u tom razdoblju. Bio je čelni čovjek Županijskog nogometnog saveza, član Izvršnog odbora HNS-a, kao i dopredsjednik Udruženja prvoligaša. Osim u nogometnom miljeu, svojim je sugrađanima bio poznat i kao uspješni, inovativni vlasnik kultnog gradskog kafića „Trica“ i optičarske radnje „Lens“, a ne zaboravljamo, dakako, kako se 1991. uključio u obranu hrvatske države, kao njezin branitelj, sudionik Domovinskog rata.

Neka mu je laka hrvatska zemlja, počivao u miru Božjem!

Pripremio: Mario Mihić