Pri svakom spomenu istinskih legendi NK Osijek jedno ime se nikada ne preskače. On je to zaista za osječke navijače uvijek bio i ostao. Dovoljno je reći - Ivica Grnja. Upravo 26. travnja jedan od najboljih igrača Bijelo-plavih svih vremena slavi svoj 72. rođendan, pa smo imali i dodatni povod da mu se javimo s čestitkama i najljepšim željama.

Hvala na tomu! Godine brzo prolaze, no što bi tek rekao moj otac Janko koji ima 103 godine! Stari se, dakle, ali se sjećam svega što mi je vezano i uz igračku i uz trenersku karijeru. U NK Osijek sam došao na poziv pokojnog Zvonka Gregorića koji je tada bio predsjednik. Iz Metalca je 1972. doveo Lukačevića, Rupnika i mene koji sam tada imao 24 godine. Bilo je razgovora da dođem i ranije, međutim, moj tadašnji klub nije imao razumijevanja za to i uvijek bi tražili velike novce od Osijeka, prisjeća se Grnja.

Vladala je prava nogometna groznica

Toliko je puta ispričana priča o ubojitom tandemu Grnja – Lukačević, a dugi niz godina vezalo ih je i veliko prijateljstvo.  

Praktički u istoj zgradi na Sjenjaku živjelo je tada više igrača, bili smo baš povezani, kasnije i naša djeca. Od privatnog života se to zajedništvo prenijelo i na teren, posebice kada govorim o Luksu i Ljupku Petroviću. Jako mi je žao što ondašnja odlična momčad koju smo imali nije ranije dospjela među prvoligaše. Čekala se 21 godina do te 1977., kada je u gradu bila prava nogometna groznica.

Ica, kako ga prijatelji najčešće zovu, posebno je naglasio tu navijačku atmosferu iz sedamdesetih godina koja je po mnogočemu bila specifična.

Spektakl je bila gotova svaka domaća utakmica. Imali smo jako puno gledatelja na tribinama, a kada smo izborili prvoligaški status vladala je prava euforija među našim sugrađanima. Znalo mi je mnoštvo njih doći praktički ispod prozora, uz pjesmicu „Mi imamo Grnju bolji je od Džaje (Dragan Džajić, op.a.), imamo i Luksa što golove daje“.

Propao mu ugovor karijere

Grnja je izluđivao protivničke obrane svojim prodorima po lijevom krilu, no imao je i peh s ozljedama. Lom noge ga je 1980. na duže vrijeme odvojio od terena…

Trebao sam tada ići u Tampu na Floridi gdje me je čekao jako dobar ugovor. No, u Osijeku su me molili da ostanem barem još neko vrijeme i odgodim odlazak. I onda mi se dogodilo da sam protiv ljubljanske Olimpije teško stradao. Kasnije sam se, doduše, vratio igranju, ali neki ljudi u Klubu više nisu vjerovali u mene. Stoga sam otišao u Metalac, da bih karijeru završio u Šparti, dakako kao amater. Bilo mi je krivo što nisam dobio priliku odigrati oproštajnu utakmicu za NK Osijek. Mislim da sam to zaslužio.

Jedno je vrijeme čak bio i na Zavodu za zapošljavanje, da bi ga gospoda Ljubanović i Huber vratili u Gradski vrt i postavili za trenera u Školi nogometa.

Vodio sam pionire, kasnije i juniore s kojima sam dvaput bio u finalu Kupa Jugoslavije, uz trijumf ostvaren 1988. godine. Iz te su generacije mnogi dečki zaigrali za prvu momčad i napravili dosta toga u nogometu. Potom sam bio pomoćnik Đuričiću i Petroviću, da bih onda 1989. dobio povjerenje u ulozi šefa stručnog stožera. Išlo nam je odlično, polusezonu smo završili na četvrtom mjestu što je bilo fantastično, a ušli smo i u polufinale Kupa. No, slijedom vrlo čudnih okolnosti sam smijenjen na početku zimskih priprema iduće godine, što su prepoznali i navijači te mi dali određenu satisfakciju svojim komentarima i povicima s tribina.

Navijači su ga posebno cijenili

Na pitanje koja mu je utakmica, od mnogih koje je odigrao za Osijek, ostala iz bilo kojeg razloga u dužem sjećanju, odgovorio je da su to bile sve one uspješne partije i pobjede nad momčadima iz „Velike četvorke“.

One prve prvoligaške sezone 1977/78 igrali smo s Hajdukom na svom terenu i potkraj prvog poluvremena mi je protivnički igrač kramponima „razderao“ nogu zbog čega sam morao biti prebačen u bolnicu. Kada me je potkraj utakmice Hitna pomoć vratila na stadion, što je spiker i objavio preko razglasa, svi su zapljeskali i to me je baš ganulo.

Spomenuo je Ivica i priznanje koje je dobio daleko izvan Osijeka i Hrvatske:

Na Luksovo inzistiranje otišao sam svojedobno u Metros Croatiju iz Toronta. On je jamčio da ću im biti pojačanje. I ostvarili smo zaista odlične rezultate. Uostalom, obojicu su nas primili u Kuću slavnih kanadskog nogometa. To je nešto zaista posebno.

NK Osijek je neusporediv nekada i sada

Osim što je obnašao funkciju voditelja Škole nogometa NK Osijek, iskazao se i radom u HNS-u. Bio je jedan od pomoćnika prvog hrvatskog izbornika Dražana Jerkovića, kasnije mu je na vođenje povjerena selekcija U-19, dok ga je Slaven Bilić uvrstio među svoje asistente u reprezentaciji U-21.

Cijeli sam život zapravo posvetio nogometu. Drago mi je što je i moj stariji sin Ronald desetak godina igrao za Bijelo-plave, a zatim je u Klubu zaposlen i kao trener. Inače, vrlo pozitivno doživljavam sadašnji Osijek, način na koji ga se vodi i kako ga se logistički prati. Mogu reći da se radi odličan posao. Ovo je sada sto puta bolje u odnosu na prošla vremena, o financijama da i ne govorim. Tu je svaka usporedba suvišna. Sada imamo uvjete za još veće domete, što će posebno biti izraženo izgradnjom novog stadiona i kampa. Ono što također očekujem je veća produktivnost u stvaranju igrača. To je ovdje vrlo bitno jer je talenata uvijek bilo, a bit će ih i ubuduće.