Dariju Šimoviću, 50-godišnjem navijaču Osijeka, nije bilo teško ispričati svoju navijačku priču koja je započela još davnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Puno se toga događalo kroz to dugo navijačko razdoblje, a sve je krenulo iz obiteljskog okruženja.

Mama me odvela na utakmicu Osijek – Crvena zvezda, to se kasnije često spominjalo u našoj kući. Kasnije sam išao na stadion uglavnom sa susjedima iz Tenja. Baka mi je naštrikala bijelo-plavi prugasti šal, a mama je radila u Svilani, pa je brzo sašila i zastavu. Nisam baš uvijek imao ni love za „upad“, ali me je netko od starijih uvodio na Istok jer bi me vidjeli kako stojim na ulazu s klupskim obilježjima. Neko je vrijeme s njima ulaz bio slobodan što sam uvijek iskoristio. Stariji brat također je išao na tekme, tata isto kada je mogao. Bio je i ’73 u Maksimiru na onoj famoznoj kvalifikacijskoj utakmici sa Zagrebom, to nam je više puta ispričao.

Vukoja mu nadjenuo nadimak

Govoreći o igračima kojima se divio odmah je spomenuo „Luksa, Grnju i Dumbu“, iako je o njima ipak puno više slušao nego li ih je uživo gledao.

Tražio sam po novinama i magazinima, to mi je bilo redovito štivo. I onda sam „upijao“ što se pisalo i o klupskim legendama. Od onih koje sam baš učestalo pratio volio sam Kalinića, Lulića, Džeku, Rakelu, Popovića, kasnije i Lepinjicu. u HNL-u rado se sjetim mnogih koji su bili sjajni igrači kao što su Špehar, Bjelica, Beširević, Turković i ostali. Moram reći da mi je Vukoja bio školski kolega, išli smo u isti razred, on me i prozvao Šime. Taj nadimak dugujem zapravo njemu.

Godinama je Dario redoviti posjetitelj utakmica, a posebna je priča vezana uz odlazak na gostovanja.

Najčešće se putovalo mojim Doblom kojega smo onda i prozvali „Shimobus“. Bili su tu najčešće: Profa, Maki, mali Zlaja, Lubina, Lukenda, Zole, Kruno, Vale, Cvrle, Lufus, Bero, Otrov, Kiko, Alija, Vito, Rajnus, Simba, moj brat Tiho, Boris i drugi koji bi se izmjenjivali… Išli smo posvuda, potrošilo se i goriva i novaca, ali se uvijek imalo nešto i za pojesti i popiti. Nisu to bile samo utakmice nego prvenstveno druženja. U Zadru su mi razbili staklo, još bi ponegdje bilo nekih provokacija, ali ništa strašno.

Autom do Moldavije, Andore…

Neka su putovanja ostala kultna i nezaboravna. Ne samo zbog rezultatskog značaja nego i brojnosti osječkih navijača i načina na koji se stizalo do odredišta:

Beč i Prag iz 2000. nikada se ne mogu zaboraviti. Daugavpils u Latviji isto posebno pamtim jer je jako daleko, a bilo je uzbudljivo, najblaže rečeno. Već u Mađarskoj „riknuo“ nam je hladnjak na autu, ali smo se nekako ipak dovezli do cilja. I natrag, u povratku. Još smo nakon tekme nas petorica ostali tri dana na Baltičkom moru. U Andoru smo one 2012. isto išli automobilom, Miha i ti si tada bio s nama. Toliko je put dugo trajao da smo „prožvakali“ sve klupske i navijačke teme. Išao sam i u Luzern i St. Poelten, jedino sam, nažalost, te sezone morao preskočiti povijesni Eindhoven. Prošlo ljeto je i meni bilo rezervirano za Sofiju, nadam se da će biti još puno tih europskih gostovanja.

U rujnu 2002. počeo je fotografirati za navijačku stranicu Kohorta.net., tako da je puno vremena proveo uz sam teren.

Ma puno toga sam propustio snimiti jer mi je bilo bitnije vidjeti sve ono što se događa za vrijeme igre, da ne padne neki gol dok fotkam navijače. Onda ne snimim nešto što je vezano uz ambijent i atmosferu na tribini. Ne zaboravljam kako je Nikšić, na jednoj utakmici na Šubićevcu, dotrčao do mene i proslavio sa mnom pogodak kojega je zabio Šibenčanima! To mi je baš bilo posebno.

Usađena ljubav prema svome gradu

Šimeta se moglo jako često viđati i u dvorani Zrinjevac gdje se također nekada bučno navijalo.

Moram reći da smo mi, danas nešto stariji navijači, prije Domovinskog rata, pa i još neko vrijeme nakon njega vrlo često išli i na košarku, gledali Slavonku, a ja sam rado odlazio i na odbojkaške utakmice Željezničara. Uvijek sam u sebi imao tu neku usađenu ljubav prema gradu, pa tako onda i prema našim klubovima. Ne možeš biti pravi navijač ako nisi lokal-patriot.

Naravno da ima neke svoje favorite i u sadašnjoj momčadi Bijelo-plavih…

Pero mi je sjajan, on je baš posebno talentiran. Jednom sam mu i dobacio uz teren da je genijalac kakvih baš i nema puno. Drago mi je što imamo Mileta u „repki“, a „Maru“ na vrhu liste strijelaca. Od onih nešto starijih, Smoje mi je bio primjer kako se bori za klub, Ergović, Vuica također, kao i Vida. Nama navijačima to je uvijek bilo i ostalo važno, zaključio je Šime.

 

Imaš legendarnu navijačku anegdotu?
Napiši priču, ispuni formu i možda baš ti budeš u sljedećoj Navijačkoj priči!