Branko Karapandža rođeni je Osječanin koji je već duboko u 80. godini života. Kako je i sam istaknuo na početku našeg podužeg razgovora, iz njegove generacije bivših osječkih nogometaša baš i nema puno onih s kojima se i danas mogu podijeliti sjećanja i uspomene… On je krenuo u mlađim kategorijama Proletera u kojima je brzo iskazao neupitan potencijal, pa je već 1959. kao 18-godišnjak zaigrao za juniorsku reprezentaciju bivše Jugoslavije u kojoj je bio i kapetan.

O davno je to bilo, zaista. Kada sam ulazio u prvu momčad Proletera u njoj je još bio Franjo Rupnik, a nekoliko utakmica sam odigrao i uz Andriju Vekića. Bio sam veznjak, s tim da su se onda mijenjali brojevi na dresovima ovisno u kojem bismo rasporedu igrali na terenu. Tako sam nosio i šesticu, sedmicu i osmicu.

„Stani i gledaj“

Znakovito je kako je Karoš nastupao i za Proleter i za Slavoniju i za Osijek, sakupivši ukupno 12 sezona u našem Klubu. U to vrijeme Osječani su jako dugo drugoligaškim vodama plovili do elitnog razreda.

Predugo! Slažem se s onima koji često znaju zaključiti da smo tada imali kvalitetu za puno veće domete. Rekao bih da smo od ’62 do ’67 bili baš jako dobri, kako bi se kod nas reklo „stani i gledaj“. Zašto nismo uspijevali doći do Prve savezne lige? Nije sigurno prenapuhana priča da su političku potporu imali neki drugi klubovi, objektivno slabiji od nas. A to je onda bilo jako važno. Pamtim da smo bili prava klapa na terenu i izvan njega. Iz Slavonije su igrači, poput Gutzmirtla, Lončarića, Đorđića i Katića odlazili u klubove koji su se borili za naslov državnog prvaka.

Osim nekih koje smo već spomenuli, Branko je godinama igrao s Rudićem, Kasačem, Pintarićem, Jovanovićem, Piljašom, Rukavinom, Wernerom, Čulinom, Petovićem, Hamom, Crnkovićem, Jasenicom, Smiljanićem, Iličinom, potom Marjanovićem, Zejnilagićem, Đuričićem, Lj. Petrovićem, potkraj karijere i s deset godina mlađim Čordašem koji je nadolazio sa svojom generacijom.  

Nisam igrao u onim prvim kvalifikacijama za Prvu ligu u sezoni 1969/70 jer sam prethodno otišao na odsluženje vojnog roka te se potom oprostio od dresa NK Osijek. Prešao sam 1970. u Metalac koji je ušao u Drugu ligu, zajedno s Čulinom, Z. Rupnikom i S. Špeharom.

Pobjeđivali i najjače u Prvoj ligi

Dotaknuli smo se i nekih utakmica protiv tada najjačih klubova iz nekadašnje države na ovim prostorima.

Redovito smo u brojnim prijateljskim utakmicama pobjeđivali velikane koji su nam dolazili u goste, da ne spominjem i one iz sredine prvoligaške ljestvice. Prihvaćam da oni u tim ogledima nisu bili maksimalno motivirani kao mi, ali opet, činjenica je da su kod nas gubili. Sjećam se da smo, recimo, dobili Partizan sa 4:1, uz moja dva gola, a Katić je dodao još dva…

Mogao je Karapandža tijekom igračke karijere i promijeniti sredinu. Bilo je zanimanja za njega, no ostajao je u svom Osijeku.

Dvaput smo ja Čulin i ja, još kao juniori, po mjesec dana proveli u Hajduku, išli smo i na dva turnira s njima u Italiju dok su za Splićane igrali Žaja, Nadoveza, Hlevnjak i ostali. No, nama Osječanima se teško bilo klupski vezati uz nekoga drugoga. Imao sam kasnije ponude iz OFK Beograda i Rijeke, sve je i tada ostalo na tome.

Nitko nije ostao zakinut

Iako u to vrijeme nije bilo tako velikog novca za nogometaše, ne može se reći ni da je većina njih bila na amaterskoj razini.

Čekali smo plaće dosta dugo, ali je sve bilo regulirano i isplaćivano unatoč dugovima. Nitko nije ostao zakinut što se toga tiče, a posebno ne domaći igrači. Nema šanse poslije Nove godine da bi se još dugovalo prvotimcima. Svi bismo išli kod pokojnog predsjednika Katalenca u NAMU na isplatu i zadovoljni se vraćali kućama. I on i ljudi koji su dolazili poslije njega su bili korektni.

Dakako da je nogomet tih dana izgledao bitno drugačije nego današnji. I ne samo igra na terenu, nego općenito sve što je bilo vezano uz uvijek najpopularniji sport…

Teško je to uopće uspoređivati. Mislim pritom i na navijače koji su se tada baš družili s igračima, naročito kada su u pitanju bili dečki iz grada. Dolazili su gledati svoje lege i bodrili ih s tribina, zajedno se odlazilo i na piće. I fotografije koje možete vidjeti iz tih godina otkrivaju koliko je bilo publike jer su Osječani oduvijek voljeli nogomet. Negdje sam pročitao podatak da je prosjek gledatelja na našim drugoligaškim utakmicama u Gradskom vrtu bio veći od 6500, što dovoljno govori.

Neki su bili gospoda, drugi su se „šlepali“

Bilo je dosta trenera koji su ga igrački „obrađivali“, što domaćih, što onih sa strane. Izdvojio je neke, onako „na prvu“:

Kada je Milan Antolković došao morao sam u vojsku, no mogu reći da je bio baš gospodin, nije kod njega bilo podizanja tona. Prije njega nas je trenirao Branko Stanković koji je isto imao fine manire, ali se kratko zadržao kod nas. Recimo, Andrija Vekić je svoj posao odrađivao s velikom energijom i srcem, a neki su se i „šlepali“. S Franjom Pazmanjom smo imali dobre rezultate, a davao je igračima gotovo da sastavljaju momčad i vode treninge. No, svi su znali igrati, sve je išlo nekim svojim tijekom i nitko to onda ne bi ni posebno komentirao jer je funkcioniralo.

Na kraju karijere Karapandža je tri sezone proveo na Bikari, da bi se potom odmah posvetio trenerskom poslu i to isključivo radu s djecom. Bila je 1972. kada je došao u Omladinsku školu NK Osijek u kojoj je proveo 20 godina. Potom je uslijedilo 15 godina u Grafičaru, pa onda još deset u Akademiji Krpan&Babić.

Uživanje u radu s djecom

Puno je igrača učio onim prvim, vrlo važnim nogometnim vještinama. Kasnije su mnogi među njima postali i hrvatski reprezentativci i sigurno ga se i dobro i rado sjećaju.

Uvijek sam vodio samo pionire, gdje god da sam bio. To mi je najviše odgovaralo jer sam istovremeno radio i kao nastavnik tjelesnoga u školama na Jugu II i u Antunovcu. Posebno je zadovoljstvo raditi s klincima, nogometno ih školovati i pratiti kako se razvijaju u kasnijem igračkom procesu. I sada često gledam mlađe kategorije, dok seniore Osijeka vjerno prati moj sin Boris.