Kako mladi nogometaši, koji tek počinju ozbiljnu profesionalnu karijeru, moraju dosta toga naučiti od starijih kolega, isto bi se moglo reći i za navijače. Ima onih iskusnijih koji su u životu prošli „sito i rešeto“, pa ih treba poslušati i na tribini. Već sam pisao o Iti i Sipi, a u novom nastavku „Navijačkih priča“ sugovornik mi je još jedan veteran među osječkim fanovima – Zoran Varga (1965. godište). I dok smo bili na kavi i razgovarali o svemu i svačemu vezanom uz NK Osijek prišli bi nam neki mlađi dečki iz Kohorte, koji očito respektiraju Zokija Otrova, kako ga zovu svi iz tog, šireg kruga prijatelja.

Generacijski to u navijanju i nije toliko bitno, no za podršku mlađima sam uvijek bio spreman, u svakom smislu. Klub mi je poput obitelji, Kohorta također, to je odavno već postalo neraskidivo. Još iz onog vremena kada sam iz Drenja, gdje sam rođen i odrastao, preselio u srednju školu u Osijek, u ondašnji CUO „Braća Ribar“.

Sve se promijenilo preseljenjem u Osijek

Sve je kod Zokija iskreno, pa je i ova priča takva, bez uvijanja ili nekakvog pretjerivanja. Priznat će i danas da ga je otac „odvukao“ u djetinjstvu prema Dinamu iako ga nogomet u osnovnoj školi baš i nije pretjerano zanimao. Sve se, međutim, promijenilo kada je stigao u grad na Dravi…

Moram reći da je tu ključnu ulogu imao moj ondašnji ponajbolji prijatelj, a sada šogor Hrabroslav. Zahvaljujući njemu sam početkom osamdesetih godina krenuo na utakmice. Bio sam smješten u učeničkom domu, vikendom su roditelji očekivali da ta dva dana provedem kod kuće, a ja bih se izmotavao i smišljao razloge da ostanem u Osijeku, baš zbog „tekmi“. Tomu je kumovalo i to što sam se uglavnom družio sa starijima od sebe, počeli su i izlasci na Korzo, pa bismo se tamo dogovarali kada ćemo sutradan na stadion.

Kasnije je prešao u stan, s novinarskog smjera se prekvalificirao u vatrogasnog tehničara, a uslijedio je odlazak u JNA, potom i ženidba 1987.

Tada nisam poznavao nikoga iz ekipe s kojom se danas družim. Iz Maribora, gdje sam bio na odsluženju vojnog roka, često bih se snalazio i ishodio dopuštenje da nakratko dođem do Osijeka, a onda se podrazumijevalo da to bude i nedjelja u kojoj nam je momčad bila domaćin.

I žena postala vjerna navijačica

Posebno poglavlje u Varginom životu je svakako Domovinski rat. Hrvatski je branitelj koji je od samoga početka bio u legendarnoj 3. Brigadi HV.

U to sam vrijeme najmanje boravio u Osijeku. Zov Domovine i adrenalin su učinili svoje, a obrana Hrvatske i oslobađanje njezina teritorija postali su prioritetni. Bio sam stacioniran u Đakovu, no ipak bi se pronašlo vremena i za nogomet. Dolazio sam kada god sam mogao, tako je bilo sve do 2004. kada sam otišao u vojnu mirovinu. Ponosan sam na činjenicu da sam hrvatski branitelj i domoljub, kao što svi trebamo i moramo biti naročito ponosni na naše poginule ratne prijatelje i suborce.

Potom se Zoran aktivnije vraća na Istok, pri čemu je bitnu ulogu imala Bojana iz jednog fitness centra. Ona ga je, kaže, spojila s ekipom iz ranije već spominjanog „Shimobusa“.

Bio je to zapravo moj novi navijački početak. Kakva su to bila luda putovanja i druženja s tom ekipom! Neću spominjati imena da ne bih nekoga zaboravio, oni će se ionako sami prepoznati. Najstariji sam među njima, a ostali smo, većina nas, zajedno na tribini. Bilo je teških situacija u životu kada se pokaže koliko ti znače prijatelji, među njima i vjerni kohortaši. To se ne zaboravlja. Evo, i žena mi je u posljednjih 7-8 godina učestalo na utakmicama, ima i ona svoju ekipu gospođa koje su navijačice Osijeka.

Navijači znaju prepoznati pravi pristup

Kada sam ga pitao za neke od najdražih utakmica, Otrov mi je odgovorio da ih nikada nije dijelio na velike i male. Svaku iščekuje s podjednakim žarom.

Za nas navijače to uvijek treba biti praznik, bez obzira s kim se igra! Meni je uvijek derbi jer se nikada nisam vratio kući, a da ne bi prethodno promukao navijajući. I onda, dan kasnije, opet sve u miru pogledam i vidim što sam eventualno propustio ili baš nisam najbolje doživio na terenu. Osobno s jednakim emocijama i sada sve to skupa doživljavam kao i prije 40 godina.

Puno je kod njega „kilometara u nogama“. Viđali bismo ga na brojnim gostovanjima diljem Hrvatske, a od onih europskih u posljednje je vrijeme propustio samo odlazak u Andoru.

Nikada mi nije bilo krivo što sam negdje išao, bez obzira na rezultat. Izmjenjuju mi se na tribini osjećaji radosti, ljutnje i tuge, ali se ide i ne odustaje. Želim samo, kao i mnogi, da igrači uvijek pruže maksimum. Navijači to osjete i prepoznaju. Ne zamaram se strukom i takvim stvarima jer je naše da navijamo. No, autoriteta mora biti, posebno kada su trener i kapetan u pitanju.

Odricanja koja treba cijeniti

Poručio je Zoki na kraju kako nam je uvijek nužna prava sinergija momčadi i navijača. Kohezija koja je itekako bitna za ostvarenje ambicija i ozračje u Klubu i oko njega.

Dečki koji igraju za Osijek moraju znati koja su naša odricanja kada ih idemo posvuda pratiti. Bude tu i nesuglasica u obitelji, a ni putovanja baš nisu uvijek ugodna, znaš već na što mislim… No, za nas to nema cijenu i jedino što želimo je da nam dečki to vrate svojim odnosom i borbom na terenu. Evo, baš mi bude drago vidjeti kako neki naši bivši igrači koji su prestali igrati ili su danas u drugim klubovima i dalje prate i podržavaju Osijek. Jave se na društvenim mrežama i pokazuju da im ovo nije bila tek usputna stanica u karijeri nego da su se „stopili“ s nama Osječanima. Takva simbioza bi trebala biti mnogima motiv.

Imaš legendarnu navijačku anegdotu?
Napiši priču, ispuni formu i možda baš ti budeš u sljedećoj Navijačkoj priči!