Kod Miroslava Jerkovića Mite sve se obveze, privatne i poslovne, u pravilu prilagođavaju terminima utakmica NK Osijek. Kada smo se našli u njegovom omiljenom kafiću da bismo napravili ovaj razgovor, netko mu je upravo predlagao kako bi iduće srijede od 20 sati trebali imati nekakav sastanak. Međutim, odmah je Mita znao da je to nemoguće jer će Bijelo-plavi toga dana u večernjim satima ugostiti Goricu, pa će dakako – biti na utakmici.

Tata me na stadion prvi puta odveo 1984. godine. Igrali smo s Čelikom i pobijedili 4:0. Imao sam tada sedam godina. Naravno, ona prava ljubav je krenula od Domovinskog rata, od prve sezone u HNL-u. Gledao sam u Đakovu pobjedu nad Zagrebom od 1:0 golom Špehara, a išao sam i u Donji Miholjac gdje smo također bili domaćini u to vrijeme. Mislim da od 1993. do 2004., kada sam otišao na terenski rad, nisam propustio nijednu utakmicu u Gradskom vrtu! Onda je uslijedilo razdoblje u kojem sam, kao terenac, bio na više gostujućih nego domaćih susreta. Recimo, gledao sam „tekmu“ u Kupu sa Zagorom u Unešiću, kada je bio pun njihov mali stadion. Nedugo zatim sam bio i na njihovoj utakmici protiv Dinama, također u Kupu, i to u dresu Osijeka. Svima je to tamo bilo simpatično, valjda zato što su nas prethodno izbacili.

Prije utakmice uvijek ista predigra

Na tribini je praktički uvijek okružen istim prijateljima, uglavnom iz naselja. Prije svega se to odnosi na Borisa Zovkića s kojim je nerazdvojan na stadionu tijekom zadnjih 15 godina.

S nama su Tomo Grgić, Vlatko Turalija, Tomislav Vdovjak, Majda, Dražen, Stevke, Tomo Doboš, Tibor Finta i njegova djevojka, naravno i moj buraz Vladimir. Zapravo, ima nas ukupno dvadesetak i uvijek smo na istom mjestu, lijevo od Kohorte, odnosno desno ako se gleda sa Zapada. Predigra je uvijek u kafiću „Iguana“ na Livani gdje se vraćamo i nakon utakmice. Uvijek je to isti ritual. Sat vremena prije tekme dolazimo na cugu, pa lagano krenemo prema stadionu.

S njima je gledanje utakmica uvijek zabavno. Znaju napraviti pravu atmosferu, puno je duhovitih povika tijekom navijanja i to se ponavlja iz godine u godinu.

Ljudi se oko nas nasmiju skupa s nama, zato smo se i maknuli malo sa strane. Stalno se nešto komentira, svatko na svoj način stvara atmosferu, ima nas duhovitih koji uvijek nešto smislimo. Svi smo, naravno, „treneri“ i imamo neke svoje ideje i stavove, tako je to s nama navijačima. Zato smo i platili ulaznicu da gledamo, navijamo i komentiramo. Inače smo svi i godišnji pretplatnici NK Osijek. Meni je osobno nogomet baš jako blizak i volim na njemu iskazati emocije.

Bilo je i doslovno bolnih iskustava

Utakmica sa Splitom (3:0) iz 2016. posebno je ostala u sjećanju i njemu i njegovim legama. Kaže Mita kako je toga dana bio „prilično umoran“ nakon dvodnevnog iscrpnog druženja s prijateljima.

Trgnuo sam se tek kada je Perošević zabio prvi gol, pa je Vojnović „stavio“ drugi, a onda petom i treći. Tada sam skočio, a čovjek iza mene me nenamjerno pogurnuo. Krenuo sam nogom preskočiti sjedalicu ispred sebe, ali sam zapeo za nju, pa sam se u „slalomu“ na stomaku spustio do betonske ograde. Pokidao sam naočale, sat i mobitel, sav se izgrebao, ali i „pokupio“ jednu djevojku. Kasnije sam saznao da je imala slomljenu petu. Sasvim slučajno sam prije nešto više od godinu dana došao do nje i to s najvećom „Milka“ čokoladom. Našli smo se, popričali i prihvatila je još jednom moju ispriku. Znala je i ona da je sve ispalo nespretno, bez ikakve namjere.

Što se tiče nekih omiljenih igrača u ovom razdoblju otkako je HNL-a, Miroslav je odmah „ispalio“ jednoga koji je kasnije ostavio traga i u Bundesligi…

Jako sam volio Labaka! Sviđala mi se ta njegova brzina i prodornost. Rado se sjetim i Ergovića koji je bio zakon zbog toga što je uvijek ostavljao srce na terenu. Normalno je da sam itekako cijenio jednog Špehara i njegove brojne golove, kao i onu legendarnu generaciju koja je igrala odlično u Europi 2000. Mislim na Neretljaka, kralja driblinga Turkovića, Bjelicu, Beširevića i ostale. Tada sam se najviše isplakao kada smo eliminirani od Slavije u Pragu u zadnjim minutama. Respektirao sam uvijek i Vojnovića jer se znao postaviti kao lider na terenu.  

Suze nakon Đozlinog povijesnog gola

Na gostovanja teško može stići zbog prirode svoga posla. Zadnje tri i pol godine radi kao konobar, kolegice mu, kaže, vrlo često izlaze u susret, ali ne može baš tražiti da ga se mijenja dva dana uzastopno.

Bio sam u onom navijačkom vlaku kada smo išli na tekmu s Dinamom u Zagrebu. Mislim da je to bila 1995. godina, ako se ne varam, Šušak je bio trener. Jako sam se veselio i osvojenom Kupu 1999. protiv Cibalije, a dobro se sjećam i drugog finala kada smo igrali s Dinamom. Kelava je obranio penal Lukačeviću, a moj lega Toti i ja smo to gledali na koljenima. Nažalost, nije pomoglo. Nemoguće je zaboraviti i presudnu utakmicu protiv Dragovoljca u borbi za opstanak. Kada je Đozla Barišić zabio za 1:1 plakali su ljudi na tribini, a kasnije smo uletjeli na teren.

Ono što je također zanimljivo, Mita sklada i piše pjesme, a neke je posvetio i svom voljenom klubu. Njegova navijačka obrada legendarnog hita Thunderstruck planetarno popularne grupe AC&DC je bila jedno vrijeme vrlo popraćena na društvenim mrežama!

Ajmo reći da imam nekog dara za rimu i tekst, tako da sam oduvijek bio sklon pisanju pjesama. Volim i režirati, pa su tako nastajale pjesme i spotovi u totalnoj zezanciji. To mi je davalo vjetar u leđa i što se djevojaka tiče jer ih dosta vole romantiku. Što se tiče AC&DC, njihov je zastupnik tražio jako puno novaca u smislu zaštite autorskih prava. Bilo je oko toga dosta peripetija, iako je sve zamišljeno za osobne potrebe i da razveseli ljude oko mene. I onda smo to snimili u automobilu, mnogima se svidjelo i naravno da mi je drago zbog toga.

Već tjednima se priča o povratku na Istok

Jerković i ekipa sada jedva čekaju srijedu jer se nakon više od tri mjeseca napokon vraćaju na tribinu.

Već tjednima pričamo o povratku u Gradski vrt, nema šanse da propustimo ijednu tekmu počevši od Gorice! Nisam baš najzadovoljniji rezultatima, plasman bi svakako morao biti bolji. Imamo po meni kvalitetnu momčad koja treba biti uspješnija. Marić je odličan igrač, Bočkaj mi je također „top“, uz njih stavljam Majstorovića i Laszla, a jako mi se sviđa i vratar Ivušić. Morali bismo napraviti neki veći iskorak.

Pitao sam ga na kraju i što mu znači izgradnja novog stadiona koji bi u proljeće iduće godine trebao otvoriti svoja vrata.

Jedva čekam! Emocije nas vežu uz Gradski vrt, to je tradicija i način života mnogima od nas, no imat ćemo nešto jako lijepo na Pampasu i naravno da me to veseli. I za nas navijače će to biti novi doživljaj, ne samo u smislu nekog komfora što nama nikad nije bilo posebno važno, nego mislim na atmosferu i bolju akustiku. Sigurno će sve biti posebno. Vodim i kćerkicu, kada mogu, na neke utakmice i siguran sam da će i njoj to biti poseban doživljaj na novom stadionu. Živim za osvajanje titule, sada se već lagano i brinem jer sam u petom desetljeću svoga života, godine idu, morali bismo malo dodati gas. Sanjam naslov prvaka i da nešto više napravimo u Europi, pa da opet skladam i neku novu pjesmicu.