Teško je na tribini Zapad dolje pronaći navijača Osijeka koji je dugovječniji pratitelj Bijelo-plavih od 68-godišnjeg Zdenka Rebića. Među prvima ulazi na stadion prije svake utakmice, uljudno me uvijek zamoli da mu ustupim jedan primjerak zapisnika u kojem su sastavi momčadi i suci kako mu ništa ne bi promaknulo. Taj pričljivi Esseker uvijek je „na svom mjestu“, u ravnini centra igrališta tek poneku stepenicu ispod VIP lože…

Da, B sektor, 8. red i sjedalo 29. To je moja pozicija i na njoj se najbolje osjećam. Rekao bih da imam savršen pogled na teren, baš iznad naše klupe za pričuvne igrače. Dođem barem 45 minuta ranije, volim pogledati zagrijavanje i onda u miru čekati početak. Najčešće dolazim s kumom Zdenkom Maurusom i njegovim sinom Danijelom koji su također veliki navijači, ističe Zdenko na početku svoje priče.

Ujak ga je prvi odveo na stadion

Davnih je dana Rebić krenuo na utakmice i jako ih je puno, zapravo nebrojeno dosad uživo pogledao. Kaže da mu je to i ljubav i hobi u isto vrijeme.

Bio sam baš klinac kada me je pokojni ujak Stanko odlučio prvi puta dovesti na stadion. Bilo je to, ako se na varam, davne 1959. godine kada se klub još zvao Proleter i igrao u nekadašnjoj Drugoj ligi. Kada sam postao punoljetan krenuli su i odlasci na gostovanja, što mi je bilo posebno zanimljivo. Išao sam i u Skoplje, Prištinu, a kako onda ne bih u puno bliže Vinkovce, Novi Sad, Zrenjanin, Beograd, Tuzlu, Banjaluku… Naravno da sam bio i na onoj utakmici o kojoj se najviše priča, kada smo u odlučujućem kvalifikacijskom susretu na „penale“ izgubili od Zagreba u Maksimiru. Mnogi danas misle da je nevjerojatna brojka od 20-ak tisuća naših navijača na tribinama, ali je stvarno bilo tako.

Nekada se putovalo šinobusom

Bilo je još puno kvalifikacija koje je „Zdena“ pratio, ništa ne propuštajući. Stoga ne čudi da je posebno sretan bio 1977. kada se Osijek nakon više od dva desetljeća uspio vratiti među prvoligaše.

Dugo nas nije bilo u Prvoj ligi, a opet je bilo dosta gledatelja na stadionu, kada smo bili domaćini. Kup-utakmice igrale su se i onda srijedom, tako da sam nekada morao pobjeći s nastave zajedno s još nekim prijateljima kako bismo navijali za naše dečke. Kada bismo išli negdje u goste dogovarali smo da to bude financijski povoljnije, obično u pola realne cijene jer su i u GPP-u i ondašnjoj Autoreparaturi uvijek bili korektni što se toga tiče. Nekada se putovalo i onim starim šinobusom, kao recimo u Banjaluku 1970., kada smo također igrali kvalifikacije.

Kartalo se na tribini do početka utakmice

Naš sugovornik sjeća se puno toga, ne samo kada su utakmice i generacije igrača u pitanju. Kaže da mu je bilo posebno zanimljivo sudjelovati, na neki način, i u izgradnji stadiona u Gradskom vrtu…

Gradili su ga Tehnika-beton i Gradnja, a ja sam u svojoj nekadašnjoj firmi postavljao ograde uz teren. Kada nisam bio zaposlen, „kibicirao“ bih što se i kako radi, jedva čekajući da sve bude gotovo. Bilo nas je više koji smo dolazili praktički svakog dana. Lijepo je sjetiti se one atmosfere koju smo imali kao domaćini ulaskom u Prvu saveznu ligu. Moralo se doći puno ranije da bi se zauzela stalna mjesta na tribini, pa bismo lege i ja ušli na Zapad čak i dva sata prije početka. Nije nam bilo dosadno jer smo uvijek nosili i karte sa sobom i zaigrali „belu“ krateći vrijeme do utakmice. Sada volim obilaziti gradilište na Pampasu, odem tamo često biciklom i pogledam kako nam napreduje novi stadion. Jedva čekam da sve bude gotovo!

Osijek je uvijek imao i svoje navijačke legende

Nismo puno pričali o igračima koji su obilježili klupsku povijest jer se ionako najčešće spominju ista imena. Rebić kaže da je uvijek volio one koji se nisu štedjeli na travnjaku, ne gledajući odakle su stigli u grad na Dravi. Što se tiče onih koji su bili zaduženi za pravu atmosferu među navijačima, iako nije išao na Istok jako dobro zna tko je tamo vodio glavnu riječ…

Pokojni Mušac je baš bio navijačka legenda. Njega su svi znali jer je imao i originalan smisao za humor, pa su mu mnogi i na tribini htjeli biti blizu da nešto ne propuste. Pamtim i Miška iz Tvrđe, poslije i Tociku oko kojih bi se okupljali oni žešći navijači. Bilo je i onih koji su se puno angažirali oko odlazaka na utakmice izvan Osijeka, jedan od njih je recimo Granić i on je bio vrlo spretan u takvim stvarima. Otkako sam u mirovini ne mogu si baš priuštiti neka putovanja, ali sam ostao redovit u Gradskom vrtu. Sada jedva čekam 25. srpnja i dvoboj s Lokomotivom da proslavimo drugo mjesto!

Imaš legendarnu navijačku anegdotu?
Napiši priču, ispuni formu i možda baš ti budeš u sljedećoj Navijačkoj priči!