Osječki san ipak nije ostvaren. Tako je malo nedostajalo, no slavila je na kraju Lokomotiva. U onome što nam je nedostajalo svakako je i sportska sreća jer puno je toga propušteno dolje na terenu. Osijek je jedini poraz u sezoni na domaćem terenu doživio baš u posljednjem, odlučujućem nastupu, čime je prekinuta i serija nepobjedivosti u Gradskom vrtu koja je trajala još od 3. veljače prošle godine. I to se, doduše, jednom moralo dogoditi, ali se svi pitamo zašto baš sada… „Lokosi“ su vrlo emotivno proslavili trijumf koji im donosi drugo mjesto, dok je u našoj svlačionici još dugo poslije utakmice bila prisutna tuga i nevjerica da je baš ovako završila jedna u globalu neupitno uspješna sezona.

Sve se razbuktalo u drugom poluvremenu

Vidjelo se od početka da će to biti težak dvoboj za Bijelo-plave. Kao da su bili zgrčeni domaći nogometaši, pa se dosta griješilo, a pogreške su otvarale prostor brzom i opasnom suparniku koji ipak nije bio konkretan u svojim kontranapadima, posebno po desnoj strani. Osijek je, pak, dvaput ozbiljno zaprijetio preko Marića koji nije uspio pronaći put do Grbićeve mreže. U nastavku se igra sasvim razbuktala. Prijetilo se s obje strane, a Osječani su pritiskali, stvarali šanse praktički čim bi se približili gostujućim vratima, međutim, nije to bila njihova večer. Što je samo Grbić obranio Škoriću kada je pucao glavom s pet metara, opet je prijetio i Marić koji je uspio i zabiti izjednačujući pogodak vrlo brzo nakon gostujućeg vodstva, a koliko su blizu egzekuciji bili Pilj (čak u tri navrata), Jugović i Ndockyt te na kraju Beljo, još će se prepričavati među ljubiteljima nogometa. Ili je sjajni Grbić bio nepremostiva prepreka ili je lopta završavala uz obje vratnice, ponekad i za svega nekoliko centimetara. I neke su sudačke odluke ostale upitne u spornim situacijama pred vratima Lokomotive, postavljala su se opet pitanja oko VAR-a i njegove primjene, no piše se i pamti samo konačni ishod.

Potpora navijača bila je fantastična!

Teško je ovo palo nogometašima Osijeka koji su silno željeli svoj najveći ligaški uspjeh, svjesni koliko su blizu došli i koliko su to željeli i njihovi navijači. Njima svaka čast na potpori koju su pružili dečkima iz krcate Wilsonove ulice gdje je bio postavljen video-zid. Navijanje je bilo takvo kao da je Kohorta na tribini i to u svom najbrojnijem sastavu. Zbog takvog ozračja i ogromne podrške nam je posebno žao što se sve ovako odigralo i završilo. A opet, igračima je teško bilo što prigovoriti. Dali su koliko su u tom trenutku mogli, ogromna želja i motiv bili su neupitni, a i stvorenih šansi je bilo puno tako da je sve moglo biti i sasvim drugačije. „Lokosi“ su pred našim vratima bili s(p)retniji, a to se pokazalo odlučujućim. Neće nas biti u kvalifikacijama Lige prvaka, no i Europska liga predstavlja izazov kao i svih prijašnjih godina. Nemamo vremena predugo žaliti za ispuštenom prilikom, nego se što prije „resetirati“ i spremni u svakom pogledu dočekati iskušenja koja slijede vrlo brzo, budući da nova sezona počinje već sredinom kolovoza.