Besmisleno je komentirati utakmicu u Velikoj Gorici, budući da nogomet nismo ni imali priliku gledati. Izuzev prvih petnaestak minuta kada je lopta još kako-tako uspjevala biti pod nekakvom kontrolom aktera na terenu, sve ostalo je bilo nespojivo s onim što smo htjeli gledati u ovom ogledu ponajboljih momčadi u HNL-u. Jedino je bilo moguće napucavati loptu iz lokvi vode koje su posvuda pokrivale travnjak koji u drugom poluvremenu nimalo više nije ličio na nogometnu arenu. Kiša ga je toliko natopila da se na bilo kakvo nadigravanje i kreaciju moglo već od početka zaboraviti, a sve skupa nije imalo nikakvog smisla. Kakva je uopće regularnost u takvim situacijama i zašto se mora forsirati odigravanje utakmice u nemogućim uvjetima, ostavljamo onima koji o tomu odlučuju.

I taktičke su postavke - pale u vodu

Sve ono što se taktički pripremalo za ovaj dvoboj doslovno je – palo u vodu. Nikakve trenerove zamisli više nisu bile bitne, budući da se sve moralo svesti samo na puko nabijanje, kako lopta ne bi cijelo vrijeme zastajala u barama. Odluka je pala praktički na jedini mogući način, nakon prekida. Na ubačaj iz kornera Bijelo-plavi nisu dobro reagirali ili se može zaključiti da ih je preduhitrio domaći stoper Jovičić i glavom iz ne baš tako izgledne situacije vješto glavom „sproveo“ loptu u mrežu. Ponadali smo se da ćemo i mi dočekati nešto slično na suprotnoj strani, posebno jer smo u napadu u drugom poluvremenu imali i Miereza i Santinija koji su odlični u skok-igri, međutim, Goričani su uspjeli otklanjati opasnosti pred svojim vratima i sačuvati pobjedu. Ispalo je na kraju da su bili nešto spretniji, a mi našim dečkima teško možemo pronaći zamjerku. Borbenost i upornost nisu bili upitni ni trenutka dok za nešto više i sadržajnije nije bilo elementarnih preduvjeta.