Prošao je Osijek neokrznut kroz Koprivnicu i mnogi će zaključiti da je rutinski došao do novih bodova. Tako je to uistinu i izgledalo s tribine gradskog stadiona „Ivan Kušek-Apaš“, budući da je nakon Krstanovićeve prigode za domaćina i vratnice na samome početku, naša momčad tijekom preostalog razdoblja utakmice bila organiziranija i kvalitetnija u odnosu na svoga suparnika. To se posebno odnosi na prvo poluvrijeme u kojem su, uostalom, postignuta i oba pogotka, pa je praktički veliki dio posla već tada bio odrađen. U nastavku je trebalo mirnom i koncentriranom igrom limitirati Koprivničane u nekakvim opasnijim naletima, pri čemu Malenica nije bio ni na kakvim iskušenjima.

Gotovo sve završili u prvom dijelu

Nije to bio ogled s puno šansi, pa je realizacija u takvim okolnostima itekako bitna, zapravo i odlučujuća. Hiroš je sjajno pogodio lijevi gornji kut nakon što domaći igrači nisu uspjeli izbaciti loptu iz svoga šesnaesterca, što je Amer kaznio svojim prvijencem u bijelo-plavom dresu. Mirno su Osječani kontrolirali sve što se događalo na terenu i poslije tog pogotka, pa je u pojedinim situacijama nedostajalo malo više preciznosti u kombiniranju pred suparničkim šesnaestercem da bi se ponovno nadmudrila obrana Slaven Belupa. I onda, pri samome kraju prvog dijela, Čović je drugi puta kapitulirao, ovaj puta iz prekida igre. Bočkaj je odlično ubacio iz kornera, a Nejašmić je definitivno igrač koji glavom itekako zna priprijetiti jer se jako dobro postavlja i „napada“ loptu pri takvim ubačajima, pa je bio strijelac baš kao i protiv Hrvatskog dragovoljca u Kranjčevićevoj.

Sve je žešća konkurencija

Raduje dobra forma koju pojedinci potvrđuju u kontinuitetu. Škorić je stalno na reprezentativnoj razini, s njim u tandemu vrlo dobro igra i pouzdani Lončar, dok se Nejašmić nametnuo kao organizator igre na poziciji zadnjeg veznog. U njemu je Osijek, definitivno, dobio kvalitetno pojačanje u sredini terena gdje vrlo dobro surađuje s iskusnim i odgovornim Jugovićem te Kleinheislerom koji se više može posvetiti ofenzivnim zadaćama, baš kao i Žaper kada je na terenu. Fiolić uvijek može „podvaliti“ pravu loptu za gol-šansu, pa i sam opasno zaprijetiti dok Topčagić donosi onu potrebnu mirnoću u prijemu lopte, kada je leđima okrenut protivničkim vratima, što omogućuje i kvalitetniju suradnju, posebice s krilnim igračima. Konkurencija za najbolju momčad postaje sve žešća, a to zasigurno veseli trenera Bjelicu. Doduše, nije mu baš ni tako lako nekoga tko je učestalo dobar i maksimalno angažiran na treninzima ostaviti na klupi, pa čak i na tribini jer ne mogu svi zaigrati ili biti u pričuvi.