Bila je 11. minuta posljednje utakmice u prošloj godini. Vedran Jugović je osjetio problem s listom i nedugo zatim je zbog ozljede morao napustiti travnjak u ogledu sa Slaven Belupom. Već nakon tog susreta već se moglo naslutiti da je došao kraj njegove bogate igračke karijere. Posebice nakon što našeg dosadašnjega kapetana i najiskusnijeg igrača (36 godina) nije bilo na prozivci i među onima koji su započeli pripreme za nastavak sezone. Sada možemo i službeno objaviti – nakon 301 odigrane utakmice za NK Osijek, Jugo se povukao s terena i više ga nećemo gledati u bijelo-plavom dresu.

Ta je odluka u meni sazrijevala i na kraju je i donijeta malo i prije te utakmice. Imao sam dosta problema prošle godine s tim listovima, našao sam se u situaciji kada sam osjetio kako mi srce želi da nastavim dalje, a noge to više ne mogu popratiti. U takvim trenucima treba biti realan i priznati si neke stvari. Uvijek me vodila dobrobit kluba, gdje god sam bio, ne samo u Osijeku. Momčad mi je uvijek bila na prvom mjestu, shvatio sam da ipak trebam presjeći i da je došao kraj. Žao mi je što je bilo na takav način i u takvom razdoblju kada nam je sve išlo loše. I ta atmosfera je bila prilično negativna, kao kapetana i dijete ovoga kluba boljele su me te neke stvari, posebno jer sam dugo ovdje, prošao sam sve i svašta te znam da sam uvijek na terenu davao sve od sebe. I onda mi naravno nije bilo ugodno osjetiti takvo ozračje, tako da sam nekako osjećao da neću nastaviti. Nije puno ljudi znalo za tu odluku, rekao sam dan-dva prije tog dvoboja s Belupom treneru Sopiću, ali nisam želio stavljati fokus na sebe, uslijed značaja te utakmice. Čak su se iznenadili i neki iz moje obitelji jer im to nisam nagovijestio…. Neki su mi ljudi kasnije rekli, kada su još jednom pogledali fotografije uoči početka susreta, kada smo izlazili na teren, da se vidjelo kako sam bio gotovo uplakan i da su pomislili kako je došao trenutak oproštaja. I bili su u pravu, pričao nam je Vedran.

Oproštaj pun emocija

Njegovu ljubav prema Osijeku, emocija koju je uvijek imao u sebi, osjećala se i u svakom našem razgovoru, u priči o klubu, navijačima, neostvarenim željama, nekim planovima i očekivanjima.

Rođen sam u ovom gradu, to je moj klub i dijete sam Osijeka u svakom smislu. Ne mislim samo nogometno, nego i onako općenito, životno. Dok sam slušao „Legicu“ kao kapetan, uoči te moje posljednje utakmice, navirala su sjećanja, općenito sam bio vrlo emotivan toga dana jer nema veće časti nego izvesti suigrače na teren. Bio je to čudan osjećaj, bilo mi je drago zbog pljeska kojega sam dobio, dobar dio navijača mi je čak počeo i skandirati u svim tim našim teškim rezultatskim okolnostima, tada još ne znajući da je to zaista moj oproštaj. Zahvalio sam se i ja pljeskom svima koji su došli, to mi je možda bilo i najemotivnije od svega. Vidim i osjetim to na svakom koraku u gradu da me oni pravi, istinski navijači Osijeka zasigurno cijene, kao što ja imam ogromno poštovanje i respekt prema svakome od njih.

To nikada nije bilo upitno jer Jugović u sebi ima taj osječki gen, upijao je puno toga odrastajući s klubom i uz njega, a postao je u konačnici i jedan od njegovih najdugovječnijih prvotimaca. Čak je 12 sezona proveo u Gradskom vrtu, odnosno na Opus Areni i jasno je da to zaslužuje i zahvalu i poštovanje.

Najdraže mi je kada mi priđu mnogobrojna djeca jer su oni od svih nas najiskreniji. Uvijek sam se trudio da nitko među njima, niti jedan naš navijač ne bude uskraćen za moju pozornost, nekada i da samo nekome mahnem, drugima da snimim neku rođendansku video-poruku ili da poklonim dres… pojavim se nekome na nekoj svečanosti. Bilo je zaista dosta toga i mislim da su to ljudi prepoznali uz ovaj nogometni dio kroz karijeru jer i same brojke dovoljno govore o tomu. Hvala svima koji su me ispratili na način koji je meni puno značio. Sjećam se i onog našeg intervjua kada sam zabio hat-trick Istri, tada sam se i rasplakao jer sam zaista emotivan. Nije me to sramota priznati, znao sam otići s kćerkicom u kino i onda se vratimo kući i ona kaže mami „tata je opet plakao“ jer je bio film s nekom tužnom tematikom, a kamoli da ne pokažem osjećaje kada se borim za boje svoga kluba. Bilo je jako emotivno te subote, 20. prosinca 2025., a sve je kulminiralo poslije utakmice s Koprivničanima, u našoj svlačionici. I tu sam si govorio, od trenutka kada sam donio tu odluku, samo se nemoj rasplakati. No, kada vidite suzne oči svojih suigrača, malog Antona Matkovića, jednog Goge Vinceka, našeg legendarnog ekonoma koji je tu 42 godine, to me je baš slomilo. Kao i onaj dugi pljesak koji je trajao i trajao, za mene poput cijele vječnosti.

Sve je uvijek radio u interesu kluba

Vedran je naprosto osoba s kojom je zadovoljstvo surađivati, na bilo koji način. Imamo dojam da bi se odlično snašao u bilo kojoj ulozi, vezanoj uz klub u kojem je i počeo i završio karijeru.

Sport je jedno, a biti čovjek, prije svega, je nešto ipak drugo. Dobio sam puno poruka i poziva, objava na internetu, mnogi su mi se javljali, iako nemam društvene mreže. Nisam po tom pitanju nešto naročito zanimljiv ljudima u današnje vrijeme. Nemam ni tetovaža, nisam ni ekstravagantan po načinu odijevanja ili svojoj frizuri, totalno sam neki old-schooll tip i dosta konzervativan. Javile su mi se i klupske legende i to mi je potvrdilo da je ova druga, ajmo tako reći ljudska strana ipak kod mene prepoznata. Nikada nisam pogazio nijedan svoj princip i uvijek sam se trudio svima pomoći. Ako to nisam mogao, sigurno nisam ni odmogao, nikome. Sve što sam radio isključivo je uvijek bilo u interesu kluba, ako sam nekoga eventualno nekim riječima i povrijedio, to je apsolutno bilo za njegovu osobnu dobrobit. Bio sam i ja nekada mlad igrač, znam kako je to i mislim da su opravo oni, ti naši mladi dečki, osjećali moju najveću podršku.

Jugović se ne povlači iz nogometa i ne odlazi u mirovinu. Naprotiv! Ostat će posvećenoj svojoj velikoj ljubavi koja ga prati kroz cijeli život…

Da, slijedi novo poglavlje za mene. Već neko vrijeme sam se trenerski educirao, pri čemu sam i danas zahvalan klubu jer su mi izlazili u susret kada bih ponekad morao izostati s treninga, da bih odradio predavanja na Akademiji u Zagrebu. Završio sam i C i B i A licencu, tako da se ne samo formalno nego i pravno mogu priključiti stručnom stožeru prve momčadi, što i je neka ideja i plan. Ovo je za mene jedan novi početak i jasno je da se još puno moram i educirati, učiti. I to je isto bio jedan od razloga donošenja odluke o prestanku igračke karijere. Procijenio sam da trenutno imam puno više energije i da puno više mogu dati na neki drugi način nego dolje na terenu. I ne samo to. Nisam više htio zauzimati mjesto nekome od mlađih igrača ili da bilo tko ima nekakvu obvezu prema meni zbog broja nastupa koje imam za NK Osijek i renomea u klubu.

Novo poglavlje s novim maštanjima

Motiva će, kako nam je rekao, imati napretek, željan nekih novih dokazivanja.

Jako sam motiviran u onome što me čeka, moram biti iskren i priznati da imam jako velike ambicije u trenerskom poslu. Kako sam nekada sanjao i maštao odigrati barem poneku sekundu za Bijelo-plave, ovo je sada novo poglavlje i opet imam neka svoja maštanja, možda još i veća po pitanju toga da možda jednoga dana budem trener Osijeka, što bi mi također bila velika čast i neka zaokružena priča. Iako, moram i to reći, najvažnije od svega je da se napokon svi u klubu i oko njega veselimo i da osvojimo neki trofej i da NK Osijek konačno dobije ono što svi dugo, dugo želimo i sanjamo.