Zasluženi je pljesak dobio naš dugogodišnji ekonom Goran Vincek desetak minuta prije početka utakmice s Dinamom. Znaju ljudi i prepoznati i cijeniti nečiji doprinos jednom kolektivu, kakav neupitno ima i naš Gogo kroz svoje 42 godine, koliko je u Nogometnom klubu Osijek. Stekao je uvjete za odlazak u mirovinu, a svatko će vam na Opus Areni uz to dodati i riječ – zasluženu.

A što reći, nakon svega što sam prošao u ovom klubu…. Moj je djed Gabrijel Vincek radio 27 godina kao oružar na Gradskom vrtu, ja sam ga naslijedio 1984., a moj sin Ivica je treću godinu, također na istom radnom mjestu. Dakle, više od sedam desetljeća smo kao obitelj vezani uz NK Osijek! Nije to baš ni malo, zar ne, našalio se čovjek koji je, uz Vedrana Jugovića, u nedjelju bio u središtu pozornosti.

„Ovo je moj klub odavnina“

Koliko je samo igrača prodefiliralo kroz njegov ekonomat, teško je i zamisliti. I trenera, također. Veliku većinu i danas pamti, posebno one koji su bili nositelji igre i lideri na terenu i izvan njega.

Ma tko bi to uopće i zbrojio! Počeo sam raditi kada su treneri bili Milan Đuričić, pa nakon njega Ljupko Petrović. Uvijek sam imao korektne i vrlo dobre odnose sa svim šefovima u svlačionici, naravno i s igračima kojima je sve moralo biti podređeno, da im ništa ne nedostaje, barem što se mojih zaduženja tiče. Žao mi je što smo kroz tih mojih 40 i „kusur“ godina osvojili samo jedan trofej, a nadao sam se i vjerovao da možemo biti i prvaci Hrvatske. To mi je oduvijek bila velika želja. Ovo je moj klub odavnina.

Pitali smo ga kakav je bio osjećaj izaći pred brojne gledatelje na Opus Areni i čuti onaj iskreni, dugotrajni pljesak kojega je dobio?

Nisam mogao zadržati suze koje su naprosto krenule u tim trenucima. Ipak je to posebna emocija. Sva tri sina su mi bila na stadionu: Milan, Željko i dakako Ivica, koji je ovdje uz mene u klubu. Što se nogometa tiče, posebno ću zauvijek pamtiti doček kojega smo imali nakon osvojenih medalja s reprezentacijom  u Rusiji i Katru te ovaj pljesak kojega sam dobio u nedjelju. Drago mi je što sam bio dobitnik i nagrade „Dobri duh hrvatskog nogometa“, a primio sam i priznanje „Sokol“ na proglašenju Sportaša godine grada Osijeka i Osječko-baranjske županije.

Gotovo tri desetljeća i uz reprezentaciju

Dugo je i u HNS-u, brinuvšii tamo o opremi i svemu onome što je posao jednog ekonoma koji je uvijek odgovorno i savjesno odrađivao svoj posao i na toj razini, gdje sve mora biti kao „po špagi“.

Što se Saveza tiče, počeo sam 1997. kada me Ivo Šušak pozvao u mladu reprezentaciju U-21, Sve zajedno, računajući i ovih 11 godina u A selekciji, imam više od 28 godina iskustva radeći i s najboljim hrvatskim nogometašima i vrhunskim trenerima. Bio sam s Vatrenima na dva svjetska prvenstva, ovoga ljeta bit ću i na trećem, uz tri EURO-a, što su uvijek posebni doživljaji za sve nas koji smo na bilo koji način uključeni u stožer reprezentacije. S mladima sam prošao dva europska, ni to se ne zaboravlja. Ostaje mi zaista puno lijepih uspomena, zaključio je Vincek.