Prezime Grnja nogometno baš odjekuje u gradu na Dravi.

Jasno, prva je pomisao uvijek na legendarnog „Icu“ koji je „žario i palio“ zelenim terenima u vrijeme nekadašnje države i postao igračka legenda bijelo-plavih. No, i Ivičin sin Ronald zaslužuje da se i o njemu nešto napiše jer je desetak sezona nosio dres našeg prvoligaša, a jedno je vrijeme bio i kapetan momčadi.

Nakon igračkog umirovljenja, posvetio se trenerskom poslu, baš kao i njegov otac. U posljednje vrijeme dio je stožera seniorskog pogona, najbliži suradnik Zorana Zekića.

- Trenerski put sam započeo s klincima Grafičar Vodovoda, a NK Osijek me angažirao 2007. godine. Odmah sam priključen radu s prvom momčadi koju je tada vodio Ilija Lončarević. Kada je riječ o prvotimcima, pomoćnik sam bio i Tomislavu Štajnbrikneru, potom i Davoru Rupniku. U našoj Školi sam, inače, radio s tri pionirske generacije, pričao nam je Grnja.

No, vratimo se malo na „Ronijev“ igrački staž. Na stadion je stigao nakon svršetka drugog razreda osnovne škole, a da mu ni tata nije znao da se priključio treninzima kod Branka Karapandže:

- Stigao sam sa svojom klapom sa Sjenjaka. Bilo nas je ukupno stotinjak u toj selekciji, a sjećam se da mi je trener rekao da se dobro snalazim s loptom i imam osjećaja za dribling. Kasnije je ta naša generacija bila vrlo uspješna jer u četiri izlazne godine pionira i juniora nismo izgubili nijednu utakmicu! Vodio nas je Ivan Maras, a igrali su: S. Vranješ, Vuica, Kastel, I. Alempić, Rupnik, Radinović, Bjelica, Vlaović, Koščević, Mitrović i drugi.

Za seniore je debitirao 1994. protiv zaprešićkog Intera u Gradskom vrtu, a te se utakmice neki sjećaju i po teškoj ozljedi glave Ivice Kuleševića. U „vatru“ ga je ubacio – Ivica Grnja. Dakako, nikakva protekcija nije bila u pitanju, nego je tadašnji kormilar shvatio da ne može držati sina na klupi, budući da je itekako upotrebljiv na travnjaku.

- Na to je, na određeni način, utjecao i veliki autoritet među nama u svlačionici, kakav je imao kapetan Mirko Lulić. Ustalio sam se '96, u sezoni u kojoj su se za kormilom mijenjali Popović, Bonačić i Đuričić kod kojega sam postao standardan. Posebno pamtim europske nastupe, oglede s Anderlechtom, West Hamom, AEK-om...

Karijeru je Grnja završio u dalekoj Maleziji, a da se nije teže ozlijedio, možda bi mu igrački vijek potrajao još poneku godinu.

Sada mu je najvažnije daljnje trenersko usavršavanje, dakako uz što bolje igre i rezultate našeg prvoligaša.