Kada netko desetak godina profesionalne igračke karijere provede samo u jednom, svom matičnom klubu, onda svakako zaslužuje da ga spomenemo kao jednu od legendi osječkog prvoligaša. Riječ je o Branislavu Iličinu koji je primjer istinske vjernosti bijelo-plavima jer se nije micao iz Gradskog vrta sve dok kopačke nije odlučio objesiti o klin. Nema baš precizne evidencije o broju njegovih nastupa za Osijek, ali je svakako među klupskim rekorderima jer je u svoje vrijeme bio jedan od onih najstandardnijih prvotimaca kojega su samo kartoni ponekad mogli onemogućiti da zauzme svoje mjesto u početnoj jedanaestorici...

Iličin je počeo trenirati u pionirama tadašnjeg Proletera, kasnije je u juniorima potvrdio nadarenost što nije promaklo tadašnjim klupskim trenerima, pa je eksplozivni i britki desni branič brzo uvršten u seniorsku momčad. Bilo je to već 1965. kada je šef stručnog stožera bio legendarni Andrija Vekić. Poznat i po tome što je uvijek imao dres s brojem 2 na leđima, Iličin je bio jedan od oslonaca osječkog sastava koji je tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća uporno tražio put do prvoligaškog društva.

Kao dugogodišnji kapetan NK Osijeka, igrao je u svim nezaboravnim kvalifikacijskim utakmicama za plasman u Prvu saveznu ligu tijekom 1970, '71 i 73' godine kada su Zagreb i Osijek odigrali onaj nezaboravni dvoboj pred više od 64.000 gledatelja u Maksimiru u kojem ta sjajna generacija osječkih nogometaša nije uspjela ostvariti cilj, ali je idući pokušaj 1977. ipak bio sretniji. Popularni „Kobe“ tada se i oprostio od suigrača i navijača te se odlučio povući iako je sigurno mogao odigrati još poneku sezonu. Nogometu se više nije vraćao, ali će svakako ostati među onima koje posebno pamtimo iz tog razdoblja klupske povijesti našeg prvoligaša.