Čim nastupi duža stanka u državnom prvenstvu, a nogometaši su na odmoru, navijači Osijeka već razigravaju maštu tko bi, eventualno, od novih pojačanja mogao stići u Gradski vrt. NK Osijek je, dolaskom novih vlasnika, postao konkurentan na tržištu i značajno je osnaživao svoje redove u protekloj i ovoj sezoni. No, ne treba baš imati „slonovsko“ pamćenje da bismo se prisjetili kako je to izgledalo u godinama prije dolaska Ivana Meštrovića i njegovog mađarskog partnera Lorinca Meszarosa na čelo Kluba.

Prethodno je, nekoliko sezona ranije, bilo obilježeno odlascima stožernih igrača i to uz prilično skromne odštete jer su bivše uprave našeg Kluba naprosto morale transferirati sve one za koje je bilo određenog zanimanja na tržištu. A u takvim okolnostima nije se mogla dosegnuti cijena koja bi zadovoljila Bijelo-plave, nego im je isključivo omogućavala preživljavanje i vječno bila nekakva premosnica da se naš prvoligaš nekako održi na životu...

Nema više prodaje da bi se preživjelo

Na taj su način, primjerice, odlazili Ivan Vargić, Vedran Jugović, Marko Lešković, Zoran Kvržić, a potom i Domagoj Pušić i Josip Mišić u Rijeku, koja je napravila odličan posao pojačavajući svoje redove, a Osječani su tek mogli slegnuti ramenima i utjehu pronaći u tomu da će od dobivenog novca isplatiti poneku zaostalu plaću i riješiti neku od nagomilanih arbitraža... Koliko je bila teška situacija, svjedoči i primjer odlaska tada 14-godišnjeg Hrvoja Ilića u Dinamo (sada je opet u Osijeku) jer ga se ni na koji način nije moglo zadržati u Gradskom vrtu.

To je tada bila Osijekova realnost. Osim borbe za opstojnost Kluba, vodila se i velika bitka za njegov opstanak u HNL-u. Tko može zaboraviti da smo dvije sezone uzastopce (2013/2014 i 2014/2015) doslovno u posljednjim kolima spašavali prvoligaški status?! Sada je već drugu godinu za redom Osijek zimski odmor dočekao kao trećeplasirana momčad državnog prvenstva, a značajan je trag ostavio i u Europi.

Osijek je opet postao poželjna destinacija

Igrači nam više nisu na arbitražama, ne vuku se „repovi“ iz prošlosti, a umjesto nužnih odlazaka imamo kontinuirano – dovođenjei pojačanja. Prvo su u matično jato, u veljači 2016., vraćeni Vojnović i Knežević, zatim smo u ljeto imali još trojicu povratnika Barišića, Lulića i Pušića, a dovedeni su još makedonski reprezentativac Petrovikj, Barać, Lopa i Ejupi, jedan od najboljih strijelaca HNL-a otkako je došao u Hrvatsku.

Godinu dana kasnije Zekiću su na raspolaganje stavljeni reprezentativci Grezda i Bočkaj, vratio se i Šorša, stigli su još Mudražija, Jambor, Antolović te na kraju Hajradinović i Marić. Osijek je sada u stanju platiti i ne baš male odštete za svoje akvizicije, a i mnogima je Istok Hrvatske postao vrlo zanimljiva i poželjna nogometna destinacija.

Toliko se toga promijenilo i pokrenilo na bolje, da je sve ovo što gledamo iz sadašnje perspektive još donedavno bilo i nestvarno i nezamislivo. I o tomu također treba itekako promisliti kada vrednujemo sve ono što se odnosi na NK Osijek i njegove natjecateljske i sve druge dosege...