Nije nekada naodmet vratiti se barem nakratko u vrijeme koje je iza nas i napraviti poneku usporedbu. Tako je to i u sportu jer uspoređujući neke stvari lakše dolazimo i do objektivnijih procjena u sadašnjosti, dakako, iznoseći argumente kao potvrdu određenih stavova i zaključaka.

Gledajući na trenutnu poziciju Bijelo-plavih na prvenstvenoj ljestvici, nije malo onih navijača koji će, doduše i subjektivno što im se ne može zamjeriti, zaključiti da je moglo biti i bolje jer je Osijek, uostalom, jesenski dio sezone završio kao trećeplasirana momčad na tablici. Jedno je vrijeme u prvom dijelu sezone bio i na drugom mjestu, ispred Hajduka i Rijeke, pa se promišljanja o većem dosegu ne uzimaju kao nerealna i preambiciozna. To uostalom govore i naši igrači, uvjereni da su kvalitetom u najmanju ruku ravnopravni spomenutim konkurentima, ako ne i bolji, o čemu mogu svjedočiti i rezultati u međusobnim dvobojima…

Strijepilo se uoči svake utakmice

No, isto tako, pretjerano je, čak i deplasirano govoriti o nekakvoj krizi, što je najbolje potvrdila i odlična predstava s Hajdukom. I tu se onda vraćamo na početak naše priče. I vratimo se samo nekoliko godina unatrag, kada je naš Osijek u isto ovo doba godine „grcao“ u problemima koji su ga opterećivali sa svih strana.

Evo primjerice, u sezoni 2013/2014., Osječani su nakon 25 odigranih utakmica imali skromnih 16 bodova (sada ih imaju 42) i zauzimali su 9. mjesto. Godinu dana kasnije osvojili su u istom razdoblju 22 boda i zauzimali 8. mjesto, a u natjecateljskoj 2015/16. opet su se spustili na pretposljednju poziciju s 20 osvojenih bodova. Jasno je iz takvoga učinka i položaja na ljestvici da su Bijelo-plavi u tim sezonama strijepili uoči svake utakmice i da im je prvoligaški status bio upitan do posljednjih kola. 

Ne zaboravljamo spašavanje u zadnjim minutama

Uostalom, dva puta je Osijek spašavao „živu glavu“ doslovno u zadnjim susretima, u oba slučaja, srećom, pred svojim navijačima. Tko može zaboraviti sve one frustracije, potom i silnu sreću na tribinama u proljeće 2014. kada je Josip Barišić pogodio mrežu Hrvatskog dragovoljca za izjednačujućih 1:1 u 83. minuti i tako nam osigurao ostanak u elitnom razredu domaćeg nogometa? Da se to nije dogodilo, uslijedio bi izravan pad u drugoligaški ambis i pitanje je što bi bilo s Klubom u cjelini, kakva bi ga sudbina čekala u takvim okolnostima…

I godinu dana kasnije imali smo sličnu, tek nešto malo lakšu, ali svakako ozbiljnu situaciju. Osječani su morali pobijediti Slaven Belupo u Gradskom vrtu da bi izbjegli dodatne kvalifikacije za opstanak u Ligi. Bilo je neriješeno 2:2 sve do 87. minute kada je Aljoša Vojnović realizirao kazneni udarac za tako važnu, spasa vrijednu pobjedu. To su, dakle, činjenice. Kao što je sada realnost da je Osijek, drugu godinu za redom, već u ožujku praktički osigurao Europu. I treba to respektirati. Što naravno ne znači da svi skupa ne želimo da nam voljeni kolektiv ne bude još uspješniji, barem stepenicu više od sadašnje…