Kako nogometaši i navijači Osijeka uvijek nestrpljivo očekuju svaku utakmicu s Hajdukom, bilo na našem stadionu ili na Poljudu, tako sam i ja osobno s posebnim žarom dočekivao te međusobne dvoboje. Mnoge sam godinama izravno prenosio kao radijski reporter, a znao sam na put u Dalmaciju krenuti i s Kohortom, autobusom ili kombijem. I uvijek živiš za tih 90 minuta da nam Bijelo-plavi ostvare pozitivan rezultat iako je pritom bilo dosta razočaranja jer je najčešće pobjeđivao domaćin… Kada se prisjećam brojnih poljudskih dvoboja, puno je tu živaca potrošeno. Posebno u onim ogledima koje je obilježila neizvjesnost glede konačnog ishoda.

Od oduševljenja do frustracije

Naravno da je i meni najviše „urezana“ u sjećanju pobjeda iz travnja 2008., zato što je jedina ostvarena u gostima s Hajdukom. No, o njoj pišem u jednom drugom tekstu na našem webu.  Bilo je još vrlo zanimljivih i dramatičnih utakmica u splitskoj „školjci“. Nemoguće je zaobići onu iz 3. listopada 1999. kada su Bijeli slavili s 5:4, što je bio i susret s najviše pogodaka kada su ove dvije momčadi igrale jedna protiv druge. Kada se samo sjetim kako sam se veselio vodećem golu Jurice Vranješa, malo se primirio kada je domaćin izjednačio, zatim opet radosno poskočio na Bubalovih 1:2 da bi u eter umalo i zapjevao kada je Vranješ drugi puta zabio za povećanje Osijekova vodstva na dva gola razlike… Uh, onda je uslijedilo teških, gotovo infarktnih šest minuta jer smo u tako kratkom vremenskom razdoblju drugog poluvremena čak triput kapitulirali. Iskreno, teško mi je bilo birati riječi u prijenosu, kako svoju frustriranost takvim preokretom ne bi prenio među slušatelje koji tada nisu imali priliku, kao danas, gledati svaki nastup u TV prijenosu.

Uvijek s istom nadom i očekivanjima

Lice mi se ubrzo ponovno ozarilo, budući da je Vučko autogolom izjednačio na opet zadovoljavajućih 4:4, da bi me ipak sasvim rastužio pogodak Baturine desetak minuta prije kraja koji je odlučio pobjednika. Sjećam se kako je ljutit bio Stanko Mršić jer se ispustila velika prilika za trijumf, a ja ga od muke nisam ništa ni pitao jer smo dijelili isto raspoloženje. I cijelim sam putem kući razmišljao je li moguće da smo Hajduku zabili četiri komada u gostima, a nismo osvojili ni bod… I onda opet čekaš sljedeću tekmu u Splitu, uvijek s istom nadom i očekivanjima. Tako je i sada, uoči nedjeljnog derbija. Bit će opet napeto gledati, no tako je to manje-više stalno kada živiš za svoj Klub i posvuda ga emotivno pratiš…

Mario Mihić