Emocija. To je ono što nas spaja. Nogometni klub Osijek i sve nas koji ga volimo. Emocija i ljubav koja nikad nije bila, niti će biti prolazna. Nekada je to nekome tko ne razmišlja i ne osjeća isto ili barem slično teško objasniti. Nerijetko se događa da nas gledaju u čudu kada pričamo o tomu koliko nam znači i što u toj ljubavi i beskrajnoj vezi proživljavamo. Nezainteresiranima je sve imaginarno jer ne mogu i nikada neće moći doživjeti upravo tu emociju koju spominjem na početku. Kao stalnu i neraskidivu poveznicu nas, navijača, i Bijelo-plavih.

Da… mi jesmo fanatici

I tako je već desetljećima. Od 27. veljače 1947., pa da ovih naših suvremenika na tribinama. U svim mogućim uvjetima i okolnostima. Takvi poput mene i vas, a ne ljutimo se kada nas zovu fanaticima, neće se pokolebati, ostati u dvojbi otići na utakmicu ili, ne daj Bože, odustati od onoga što je u srcu i duši. Već toliko godina. Puno smo toga zbog našeg Osijeka u životu sigurno i propustili, realno gledajući smo mogli tu energiju usmjeriti u nešto ili nekoga drugo(ga). No, mi na to ne gledamo tako. Niti zbog ičega žalimo. Osim za ponekim porazom koji nas je zabolio više nego neka druga izgubljena bitka naših nogometaša na zelenom terenu.

Taj (im)puls je poseban

Samo mi koji to istinski osjećamo, znamo kako nam je bilo kada smo slavili najveće, nezaboravne pobjede ili kada smo tugovali jer nam momčad nije ostvarila ni svoje, ni naše snove. I to nam je uvijek tako prokleto važno. Jer smo naučili da nam nikada ne može biti svejedno kako je završilo, tamo dolje, na travnjaku. U borbi za bodove, Kupu, u europskim dvobojima, posebno. Od onih koji su naš Klub bodrili dok se još igralo na šljaci uz Dravu, do Kohorte i svih ostalih koji to čine danas. Taj (im)puls je poseban. Nekada ga je teško opisati, a zapravo je sve u našoj priči tako jednostavno. Pripadnost koja ne jenjava i ne blijedi, niti o bilo kome ili čemu ovisi.

Za nas je to puno više…

Zato nas razumiju oni koji od malena znaju kako se i zašto voli svoj grad. I svoj klub. To ionako ne ide jedno bez drugoga. I oni kojima je Osijek puno više od mjesta njihova boravišta. Za nas je prirodno biti u tom pokretu, ne okretati leđa i posustajati ni u kojoj situaciji. Kada voliš, iskreno i srcem, nećeš se preispitivati. I ta naša ovisnost, razumijemo da je i takvom okarakteriziraju, nema kraja. Bez obzira koji smo, gledajući tablicu. I jesmo li pobijedili ili izgubili. Ne može iščeznuti nešto, što je toliko snažno i duboko ukorijenjeno. Sve je prolazno, no NK Osijek ostaje. Za sva vremena. U nama koji ga vjerno slijedimo. Stoga znam da će danas mnogi pomisliti, reći i uskliknuti baš kao i ja… Sretan ti rođendan, ljubavi moja!

Mario Mihić