Imati status klupske legende neupitno je velika čast svakome tko je to zavrijedio tijekom svoje igračke karijere. Neki su sportaši, u našem slučaju nogometaši, svojim igrama zaslužili takav respekt među navijačima, da ih se i u dubokoj mirovini mnogi rado sjećaju i spominju u lijepim, pomalo i nostalgičnim pričama među ljubiteljima nogometa u gradu na Dravi. Tu privilegiju već odavno ima Ivica Grnja jer teško da netko, komu je NK Osijek u srcu, nije barem nešto čuo o „Gentu“ ili „Struji“ kako su ga zvali dok je trčao zelenim terenima i jurio ka suparničkim vratima. Tomu su uživo svjedočili nešto stariji Osječani, koji su bili uz Bijelo-plave sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Koliko ga je bilo teško čuvati, najbolje znaju protivnički bekovi jer s brzinom koju je imao i vještim driblinzima nikoga na drugoj strani travnjaka nije „ostavljao na miru“.

„Mi imamo Grnju bolji je od Džaje…“

Bila je to generacija Mile Dumančića, Stjepana Čordaša, Ivana Lukačevića, Stjepana Čordaša i drugih ljubimaca osječke publike. Igrao je u našem klubu deset godina, a u Gradski vrt je stigao 1972., iako je trebao doći i puno ranije, s obzirom na kvalitete koje je pokazao. Prošao je s Osječanima brojne uspone i padove, bio sudionik mnogih i teških kvalifikacijskih utakmica u borbi za povratak u Prvu saveznu ligu, u koju se Osijek napokon vratio 1977. godine. Navijačka pjesma „Mi imamo Grnju, bolji je od Džaje (Dragan Džajić, op.a.), a imamo i Luksa što golove daje“ orila se tribinama našeg stadiona i umnogome oslikava kakav se nogomet tada igrao. Popularnost dvojice spomenutih vedeta, kao i ostalih perjanica prvoligaša s Drave bila je takva da se nigdje u gradu nisu mogli pojaviti, a da ih obožavatelji ne zaustave i požele im barem uputiti neku lijepu riječ uz čestitke za ono što pružaju na terenu.

Prerano je završio karijeru

Nosio je naš Ica, kako su ga najčešće oslovljavali suigrači i kolege, prepoznatljivu 11-icu na svom dresu. Nije onda bilo nikakvih „ludih“ brojeva kao danas, a i jako se dobro znalo tko je nedodirljiv na svojoj poziciji. Suci su u to vrijeme slabo štititi one koji su se kvalitetom izdvajali od drugih, pa je i Grnja često bio meta onih koji ga nisu mogli drugačije detronizirati. Startovi koje je nerijetko pretrpio bili su brutalni, a neki su ga stajali i produženja karijere. U 32. godini zadobio je teški prijelom noge, uslijedio je dugi oporavak i odlični lijevokrilni napadač praktički više i nije dobio priliku vratiti se na veliku scenu. Navijači su bili tužni i razočarani, teško prihvativši činjenicu da je otišao jedan od najvećih u klupskoj povijesti.

Igrao i s Eusebijem

Imali su ga priliku gledati i nogometni zaljubljenici u Kanadi. Nastupao je zajedno s Lukačevićem za Metros Croatiju iz Toronta, a suigrač im je bio legendarni Portugalac Eusebio, jedan od najboljih igrača svijeta svih vremena. Kakav je dojam Ivica ostavio, najbolje svjedoči uvrštenje u Kuću slavnih kanadskog nogometa! Po igračkom umirovljenju upustio se u trenerske vode, a u više navrata je bio kormilar Osijeka. Također, okušao se i kao izbornik mlađih reprezentativnih vrsta, uz to je vrijedno spomena i da ga je Dražan Jerković izabrao za svog pomoćnika u stručnom stožeru na početku stvaranja hrvatske nacionalne selekcije. Navijačima je ostao drag i rado ga i dalje pozdravljaju kada ga susreću na stadionu. Nije baš puno onih koji su imali i još uvijek imaju takav status. Stoga, dragi naš Ica, sretan ti 75. rođendan, uz najbolje želje da se još dugo viđamo i družimo, prije svega!

Istaknute igrače Nogometnog kluba Osijek, ali i cijelu klupsku povijest od 1947. godine, možete pronaći u albumu i samoljepljivim sličicama „Osijek ale!“