Već ste mogli vidjeti na našim i drugim društvenim mrežama da se Zagrepčanin Davor Večaj nedavno popeo na Kilimanjaro, najviši vrh afričkog kontinenta. On se našao u nešto brojnijoj ekspediciji u kojoj je bilo 13 Hrvata, a u taj je veliki izazov krenuo s prijateljem Danijelom Weiserom, također iz Zagreba.

Osobno sam se pripremao osam mjeseci za ovaj pothvat, dosad bez dvojbe moj najveći kada je planinarenje u pitanju. Odlazio sam i u Sloveniju i Austriju jer je Kilimanjaro zaista nešto posebno sa svojih 5.895 metara nadmorske visine. Za takvu avanturu treba i vremena i financija, nije to nimalo jednostavno, naprotiv! Zato sam nakon uspješnog uspona osjetio veliku sreću i zadovoljstvo, pričao nam je Večaj.

Lijepe uspomene iz grada na Dravi

U javnosti je posebno ostalo zamijećeno i kako je Davor na vrhu Afrike izvjesio zastavu Nogometnog kluba Osijek…

Veliki sam prijatelj sa Zoranom Zekićem i želio sam mu, na neki način, posvetiti ovaj moj podvig. Zbog njega sam zavolio i vaš Klub, bez obzira na to što nisam čovjek iz nogometa nego iz borilačkih sportova. Osim toga, za Osijek me vežu lijepe uspomene. Uostalom, supruga mi je u mladosti živjela tamo, a ja sam u Domovinskom ratu bio među braniteljima upravo u gradu na Dravi i Vukovaru. Zato mi je bilo zadovoljstvo pojaviti se s Osijekovom zastavom na samome vrhu Kilimanjara.

Tanzanijac s kapom i šalom Osijeka

Još je nešto Večaj ovom prilikom posebno istaknuo, što mu je bilo također simpatično tijekom same ekspedicije:

Jedan od naših vodiča bio je tamnoputi i vrlo simpatični Richard iz Tanzanije. Razveselio se kada sam mu darovao kapu i šal NK Osijek, a rado je pozirao i s klupskom zastavom na vrhu legendarnog planinskog masiva. Zna za Hrvatsku najviše preko nogometa, posebno nakon što smo igrali u finalu Svjetskog prvenstva, pa je stalno spominjao Modrića.

Vratili smo se u razgovoru još malo Zekiću jer je, kaže Davor, prijateljstvo dugogodišnje i često se susretnu u Zagrebu.

On mi je među prvima čestitao nakon uspinjanja na Kilimanjaro. Poslao sam mu fotografije čim sam došao u zonu u kojoj ima signala za mobitel, nakon što smo se dan i pol spuštali do logora. Želim se na kraju zahvaliti svojoj supruzi Gordani koja mi je cijelo vrijeme najveća podrška, a imala je uvijek strpljenja za moj veliki hobi, pa tako i za ovaj, po svemu posebni uspon.