Poklepović je sredinom travnja 1999. prvi puta preuzeo Bijelo-plave, a uvijek je bio osebujan i vrlo zanimljiv.

Bila je sezona 1998/99, kada se uz osnovni dio državnog prvenstva igralo i doigravanje, kako za prvaka Hrvatske tako i za ostanak u Ligi. U proljetnom dijelu natjecanja, nakon rastanka s Milanom Đuričićem, kormilo je upravo početkom play-offa preuzeo Stanko Poklepović. Bilo je to na današnji dan 17. travnja 1999. Sjećam se kako je nakon prvog ulaska u svlačionicu i razgovora s igračima pred nas novinare koji smo ga čekali na parkingu Gradskog vrta izašao umrljan po odjeći od krede koju je koristio na ploči. Odmah je, naime, želio rastumačiti kako će mu momčad igrati.

Slikovito prikazivanje taktičkih zamisli

I svi su ga dobro prihvatili jer je „Špaco“, uz neosporne trenerske kvalitete, bio vrlo zanimljiv čovjek koji je na sebi jedinstven način znao izraziti neka svoja promišljanja i taktičke zamisli. Uzeo bi, primjerice, tri-četiri čaše ili šalice za kavu i na stolu nam pojašnjavao gdje „odčepiti i začepiti“ suparnika. Tada sam prvi puta čuo što je to spiralna impostacija za koju bi Stanko tumačio da ni „ptica ne može proći“ kroz tako postavljenu obranu. Ili pak famozna pirja, odnosno nama razumljiviji ljevak što je također primjenjivao ne samo u svom rječniku, nego i u postavkama na terenu. Ne mogu zaboraviti kako je veznjaku Bučinskom prije jedne utakmice s Pomorcem u Kostreni rekao da mu je zadaća biti „tijelo“ i da baš nije poželjno da se previše susreće i druži s loptom!

Autoritet izgradio na znanju

Njegove su press konferencije bile uvijek posebne. Znali smo se nasmijati kako bi splitski stručnjak pomiješao prezimena svojih igrača, pa je Beljan znao biti Biblija, Milardović bi postao Mikulandra, Bubala bismo prepoznali pod izgovorenim Buble, a čak sam mu se i ja jednom našao u postavi. Mislio je na Lasića, pa je govoreći o desnom bočnom ispalio – Mihić! Valjda zato što smo se intenzivno družili i bezbroj puta pričali o nogometu. Nije lako bilo voditi momčad u kojoj su bili „frajeri“ poput Beljana, Stipe Vranješa, Ergovića, Beširevića, Vuice, Gašpara, Mitua… No, Poklepović je svoj autoritet prvenstveno izgradio znanjem i fanatičnom pristupu poslu u kojem je uživao. Treninzi su mu bili zanimljivi iako je inzistirao na određenim automatizmima, znao je to osmisliti tako da u fokusu svega bude ono najvažnije – igra.

Nasjeo na priču iz Splita

Osijek je pod njegovim vodstvom osvojio Kup Hrvatske, nakon maksimirske pobjede u trileru s vinkovačkom Cibalijom. Pritom treba istaknuti da mu je put do finala „utabao“ njegov prethodnik Đuričić. Izlet u nepoznato „Špaco“ je imao u ljeto ’99, tek nakon dva odigrana kola u borbi za bodove. I dvije naše pobjede, nad Rijekom na Kantridi i Istrom u Gradskom vrtu. Nasjeo je na priču koja je dolazila iz Splita da ga Hajduk ponovno želi na svojoj klupi, naprasno je napustio grad na Dravi i na Poljudu – izvisio. Znamo da mu je tada bilo žao zbog toga što je opet započeo dobar posao u našoj sredini i naprasno ga završio. Otišao je u mađarski Ferencvaros.

Često ga i danas spomenemo

Poziv iz slavonske metropole ponovno je uslijedio u sezoni 2002/03, no tada su igre i rezultati uvjetovali česte smjene trenera, pa je i njega zadesila takva sudbina u svibnju 2003. Nije baš bilo puno onih koji su imali dva mandata  na klupi Bijelo-plavih, a trofej koji je osvojen pod Poklepovićevo palicom na klupi zasigurno mu osigurava značajno mjesto u povijesti NK Osijek. Nažalost, nakon duže bolesti preminuo je u prosincu 2018. godine. Osobno će mi, a vjerujem i mnogima, ostati u sjećanju njegov simpatičan i osebujan lik kojega i mi nogometni izvjestitelji nerijetko i danas spomenemo u svojim razgovorima i brojnim anegdotama.

Napisao: Mario Mihić