Ivica Polih možda nije svima poznat imenom i prezimenom, ali kada spomenemo i nadimak Ita onda je malo onih koji za njega ne znaju u osječkom svijetu nogometa. Na leđima mu je 66 godina i pravi je navijački veteran. Čak je bio i predsjednik Kohorte kroz petogodišnje razdoblje, što samo po sebi govori koliko je „zaluđen“ navijanjem, a posebice svojim Osijekom. Uvijek mi je zadovoljstvo popričati s njim jer se dugo poznajemo i znam što osjeća za naš Klub.

Rođeni sam Osječanin iz Gundulićeve. Kao mali dječak sam išao na Grafičar i zavolio nogomet. Kasnije smo se preselili u Zadarsku ulicu. Mislim da sam imao nepunih 12 godina kada sam, unatoč protivljenju majke, jednostavno otišao na stari Gradski vrt. Ne mogu se sjetiti protivnika naše Slavonije, no vratio sam se kući sretan kao da sam danas, recimo, dobio sedmicu na Lotu! Doduše, dobio sam kasnije malo i batina od mame, ali sve se istrpjelo koliko sam bio ushićen, krenuo je Polih u priču koju bismo mogli nastaviti satima.

Sedam dana tugovao 1973.

Ita je jedan od onih koji je pozitivno inficiran Osijekom. I gradom i klubom koji je za njega uvijek imao kultni status.

To su moji dječački nezaboravni dani. I kada smo promijenili ime u NK Osijek, a sve one dramatične kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu i meni su ostale nezaboravne. U goste smo išli čak i kamionima, krenuli su uz mene i prijatelji, tako da su se odavno počela skupljati gostovanja. Nešto predivno je bio povratak među prvoligaše '77. Prije toga sam, naravno, 1973. bio na prepunom Maksimiru u onoj legendarnoj utakmici s najviše publike ikada u Hrvatskoj. Izgubili smo na „penale“ i sedam dana ni s kime nisam pričao koliko sam bio tužan i razočaran. Imali smo strašnu momčad koja je igrala odličan nogomet. Odlazak na utakmice mi je postao opsesija, a navijačka krv je sasvim uzavrela.

Povezanost s igračima, posebno legendama

U to vrijeme Polih je postao i vođa navijača Ženskog rukometnog kluba Osijek koji je tada bio sjajan sportski kolektiv.

Ah, kakve su to tekme bile, osvajali su se i europski trofeji! No, prethodno me mučilo što nismo dugo imali pravu sportsku dvoranu. Dolazio bih sa svojim legama, navijačima, ispred prozora ondašnjeg gradonačelnika Joze Petovića i vikali smo mu „Jozo, hoćemo dvoranu!“. Ispalo je da smo time inicirali izgradnju Zrinjevca. No, nogomet je ipak nešto posebno, to je sasvim ispod kože. Uvijek sam dolazio i na treninge i s toliko igrača ostao prijatelj. S Grnjom i Luksom svaki bi razgovor počinjao „Gdje si, kume“. Igrači i navijači su bili vrlo povezani, osjetilo se to zajedništvo i volio bih da tako uvijek bude.

Na Pampasu – povratak u djetinjstvo

Sve mi je to Ita već puno puta pričao i to uvijek s istim žarom. Kada je NK Osijek tema, sve drugo staje, može i mora pričekati…

Pratio sam zajedno s pokojnim Mušcem kako napreduje izgradnja novog Gradskog vrta. To mi je bilo kao iz snova. Prva utakmica na otvorenju je bila sa Slobodom iz Tuzle, a sve je izgledalo krcato. Onda sam, stvaranjem naše neovisne države, nestrpljivo iščekivao rasvjetu na stadionu i danima pratio postavljanje reflektora. A danas, kada gledam radove na Pampasu, nekako se opet vraćam u svoje djetinjstvo. S tim da se sada ovome još i više veselim. Sin mi je također ovisan o Osijeku, a volio bih da to bude i unuk, da na budućem stadionu bude jedan od nezaobilaznih navijača! To bi bio vrhunac moje navijačke karijere.

Ponosno na čelu Udruge

I mene je svojedobno iznenadio kada je odlučio prihvatiti poziv puno mlađih navijačkih kolega da preuzme vođenje Kohorte. Vraćamo se na tu priču:

Grgur Vasilj me pitao da budem predsjednik i prvo sam pomislio da to baš i nije pametno jer sam praktički svima mogao biti otac po godinama. Ipak, malo sam razmislio i pristao. Dao sam si truda, dosta smo napravili u Udruzi, posebice kada su prostorije u pitanju. To je za mene bila velika čast, iako je i poprilična obveza kojoj sam se maksimalno posvetio. Moram reći da su me i svi ti dečki zaista respektirali. Praktički sam bio na svim gostovanjima, vozio kombi do Splita, Zadra, Šibenika, Rijeke, Pule tamo i natrag, ništa mi nije bilo teško. Općenito mi je NK Osijek, uz moju obitelj, uvijek bio zaslužan za svu pozitivu koju nekako oduvijek nosim u sebi. Uh, ne mogu dočekati prvu utakmicu nakon ove lude korone. Nadam se da će se i navijači brzo moći vratiti na tribine.

Putovali na sve strane

Puno je anegdota i dogodovština s Itom, nemoguće ih je sve spomenuti. Pitao sam ga na kraju što ga je najviše razveselilo u novijoj klupskoj povijesti?

Bio je to razgovor u vrijeme neimaštine, financijske krize i slabih rezultata, kada mi je sadašnji gradonačelnik Ivan Vrkić rekao: Ita, neću dopustiti da se NK Osijek ugasi. To mi je ulijevalo vjeru u bolje sutra. I zaista, dolaskom Ivana Meštrovića i njegovih partnera rekao sam da ih je sam Bog poslao i da nas čeka lijepa budućnost. Počela su stizati i igračka pojačanja, pa smo ostavili traga i u Europi. Putovali smo na sve strane, svaka je utakmica imala neke svoje draži. Podvig u Eindhovenu ostaje za sva vremena, kao i uzvrat s PSV-om u divnoj atmosferi. Inače, nijednom porazu nisam davao preveliko značenje, za razliku od pobjeda. Nikada se nisam naljutio toliko da ne bih dolazio na stadion. Jednom me predsjednik Meštrović pitao kojega igrača najviše volim. Rekao sam mu, Meštre, svatko tko odjene dres našeg Kluba ima mjesto u mojem srcu. Jer igrati za Osijek nije mala stvar.

Tako priča čovjek koji me gotovo svakoga dana nazove da bi me pitao što je novoga u našem Klubu i jesu li svi zdravi, prije svega. Nema igrača ni trenera u Gradskom vrtu koji ne znaju za Itu. Nije mu teško doći nas ispratiti prilikom odlaska na gostovanja, poželjeti sretan put najčešće uz poruku – vidimo se tamo. Bijelo-plavi od glave do pete! Toliko već desetljeća neumoran i vjeran. Neka upravo razgovor s njim bude poticaj i motiv i svima ostalima za vaše, zanimljive navijačke priče. Rado ćemo ih objaviti i podijeliti s drugima.

Imaš legendarnu navijačku anegdotu?
Napiši priču, ispuni formu i možda baš ti budeš u sljedećoj Navijačkoj priči!