Nema osječkih navijačkih priča bez Zorana Šulera. Prijatelji ga odavno već zovu Sipa (1959. godište), a svi oni koji ga poznaju sa stadiona ili su imali priliku biti kod njega u stanu u Bračkoj ulici mogli su se uvjeriti koliko je tamo i na zidovima uokvirenih i sačuvanih uspomena s tribina. Od brojnih fotografija, novinskih isječaka, ulaznica i svega ostaloga što svjedoči beskrajnoj ljubavi prema Nogometnom klubu Osijek.

Stanovali smo u Aninoj ulici, a otac me na prvu utakmicu odveo kada sam imao sedam godina. Kako ja puno toga skupljam i arhiviram, ostalo je i tada zabilježeno da je to bilo protiv Dinama u Gradskom vrtu. Kasnije smo preselili na „Feđiku“ i tu se već počela stvarati navijačka baza. Mama je radila u Svilani, gdje sam se i ja kasnije zaposlio, pa su svi u našoj grupi imali zastave! U ono vrijeme još su se na njima kombinirale crveno-plava i bijelo-plava boja. Bilo je dosta nas i mlađih koji smo išli na drugoligaška gostovanja kod klubova koji su nam bili zemljopisno nešto bliži. Najčešće smo putovali nekadašnjim šinobusom.

Pamte se „invazije“ na Novi Sad

I onda su Osječani ’77 dočekali toliko željeni povratak među prvoligaše. Dakako da je to dodatno osnažilo i navijačku potporu s tribina…

Dovoljno je pogledati fotografije iz tih dana i vidjeti koliko nas je bilo na tribinama. Išlo se masovno i u goste, recimo na Novi Sad bi to bila prava „invazija“. Skupili bismo se u noćnim satima subotom na Korzu, odakle smo odlazili na kolodvor. Tocika, Šljam, Herđo, Jeza… to je bila ta ekipa, nažalost, sve više ih nije među živima. Tih godina, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, išlo se i na ženski rukomet. Naše su djevojke osvajale čak i europske naslove, pa je Zrinjevac bio pun. Bio sam, recimo, na polufinalu Lige prvakinja u Beogradu protiv Radničkog i na finalu Kupa pobjednika kupova sa Spartacusom u Budimpešti.

S Luksom i obiteljski prijatelj

S nekim je istaknutim osječkim nogometašima Zoran ostvario i baš prijateljski odnos. Jedan je za njega uvijek imao kultni status:

Ivan Lukačević! Postali smo i obiteljski prijatelji i često se družili. Kakva igračina, a tako jednostavan čovjek. I pravi boem, šteta što nas je prerano napustio. Spomenuo bih i Grnju, Alempića, Džeku, Karačića, a od onih u HNL-u Špehara, Beširevića, Turkovića, Bjelicu, sve su to bili odlični igrači.

Kada je Osijek postao stabilan prvoligaš u Jugo-ligi, počele su na stadion u većem broju pristizati i nove generacije navijača. Pomalo je čak bilo i „natjecanja“ u izradi transparenata i zastava jer je svaka grupa, iz raznih dijelova grada i prigradskih naselja, imala nešto prepoznatljivo.

Tada su uz nas nešto starije već bili Kunta, braća Runac, Fric, Guba, Vlado, Jović, Piđo, Pajo, Vanja, Keler, Kaplan, Žižo, Đela, Čalton, Baro, Robi, Papak, Vlatko, Babilon i mnogi drugi… Moja je zastava „Šokci Osijek“, a pod Kohortu smo se svi ujedinili 1988. Te smo godine u velikom broju, više od 500, čak bili i na juniorskom finalu Kupa Jugoslavije s Titogradom kojega su dečki i osvojili.

Slavlje na Maksimiru i tuga u Pragu

I onda je došao Domovinski rat u kojem je i Sipa sudjelovao kao dragovoljac. Dakako da pamti i ’92 i pokretanje HNL-a.

Prva utakmica u Đakovu i pobjeda nad Zagrebom 1:0. Kad se opet počelo igrati u Gradskom vrtu sanjao sam, kao i mnogi, europske utakmice. Protiv Anderlechta je bila euforija u cijelom gradu, a na finalu Kupa protiv Cibalije smo dobrim dijelom ispunili Jug Maksimira i proslavili naš dosad jedini trofej. Naravno da mi se misli često vrate na 2000., posebno na atmosferu koju smo stvorili u Beču i Pragu. Uh, taj uzvrat sa Slavijom mi je i danas bolno sjećanje, one glupe zadnje minute i razočaranje za nas 1500 na tribini. Općenito, žao mi je što smo ispadali od Čeha, Austrijanaca, Škota i Bugara jer nisu bili jači i bolji od nas.

Na Pampas u korteu iz Gradskog vrta!

Nadovezao se Šuler i na noviju eru, „ludnicu“ s PSV-om na našem stadionu, odlaske u Luzern, St. Poelten…

Najljepše mi je kada se okupe navijači različitih generacija. Naravno da su i moji sinovi Dino (29) i Zoran (26) srcem vezani uz NK Osijek i zajedno jedva čekamo da se izgradi novi stadion, pa da napravimo veliki korteo od Gradskog vrta do Pampasa. Već sam skoro 55 godina navijač, ali ne mogu u „mirovinu“ prije Ite i Šljama! Još jedno 15-ak i onda možemo o tomu pričati. Bit će puste tribine bez navijača u nastavku ove sezone, ali se nadam da ćemo se što prije vratiti na naš Istok. A momčad do tada mora opet izboriti Europu, zaključio je Sipa.

Imaš legendarnu navijačku anegdotu?
Napiši priču, ispuni formu i možda baš ti budeš u sljedećoj Navijačkoj priči!