NK Osijek NK Osijek NK Osijek Prikaži izbornik
Kako bismo Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).
Više informacija možete pronaći OVDJE.Prihvaćam
Navijačke priče: Robert Konjik

Nastavak serijala o vjernim navijačima

Navijačke priče: Robert Konjik

15.05.2020.

Robert Konjik NK Osijek zavolio je već u ranoj mladosti, a i danas je sa svojim prijateljima redovito na tribini.

Naše navijačke priče nastavljamo s Robertom Konjikom kojeg bismo po godinama mogli svrstati sada već u onu nešto ozbiljniju generaciju vjernih fanova Bijelo-plavih (rođen 1971.). Kako mi je rekao odmah na početku razgovora, sve je krenulo u OŠ „Boris Kidrič“ na Vijencu odakle je došao u Školu nogometa NK Osijek. Dolaskom u Gradski vrt sasvim se približio osječkim nogometašima, ne samo fizički nego i emotivno…

Trebalo je na domaćim utakmicama sakupljati lopte i uvijek bih se među prvima javljao. Želio sam izbliza doživjeti igrače, među njima sam tražio svoje idole. Gledao sam i prema tribinama, posebno istočnoj i stvarala mi se već tih dana prava ljubav prema Klubu, a uvijek sam jednako volio i svoj grad.

Ponedjeljkom se ne bi stiglo u školu

Nije morao dugo čekati na svoje prvo gostovanje. Bilo je to u najbližem susjedstvu, kod ondašnjeg vinkovačkog Dinama. Mali je Robi u to vrijeme išao u 7. razred i rano odlučio krenuti sa starijima, osjetivši taj navijački adrenalin.

Je, bilo je to vatreno krštenje. Od starijih pamtim da su tu bili Lauš, Sipa, braća Runac, Kunta, stariji Pajo, Blenton… za mene je tada krenula jedna lijepa priča koja ne staje. Bilo je puno odlazaka izvan Osijeka, najčešće su to bili Subotica, Novi Sad, Beograd i Zagreb, no išlo se i u Ljubljanu, Sarajevo, Zenicu. Mogu reći da smo baš proputovali praktički cijelu ex Jugoslaviju. Uvijek se onda igralo nedjeljom, a vlakom se nerijetko baš i nisam stigao vratiti do jutra idućeg dana kada se trebalo pojaviti u školi. Od igrača iz tog vremena posebno sam volio Žeravicu koji mi je jednom dao i svoje kostobrane, Lulića, Džeku, Kalinića, Karačića, Šmudlu, Rakelu, Šukera…

Sudjelovao u davanju imena Kohorta

Prisjeća se kako su svi obavezno „furali spitke“, a dolazak na stadion iščekivao se tijekom cijeloga tjedna. Okupljanje na Istoku se podrazumijevalo.

U toj su ekipi, meni bliski i godištem, bili Jurica, Đela, Terek, Pajić, Raka, Cejo, Boško, Čalton, Keler, Baro, Kralj, Miha, Bero, Dodo, Bujak, Žižo, Karan… Ponosan sam i na činjenicu da sam bio jedan od onih koji su 1988. bili intenzivno uključeni u davanje novog imena našoj navijačkoj grupi. Rekli smo Kuši da pronađe nešto zanimljivo u leksikonima, bilo je dosta prijedloga, da bismo se u većini odlučili za Kohortu. Te smo godine bili masovno u Beogradu i navijali za naše juniore u finalu Kupa Jugoslavije, što je mnogima vjerojatno i danas teško zamislivo.

Onda je došlo vrijeme Domovinskog rata, mnogi su se navijači kao dragovoljci javili u hrvatske obrambene postrojbe. Među njima i Konjik.

Moram reći da sam i na to ponosan. Bilo nas je puno među braniteljima, a ima i ne baš malo onih koji su poginuli boreći se za Hrvatsku. Uvijek ćemo ih se sjećati, to je najmanje što možemo. Počeo se igrati HNL, a da je nas dosta još bilo u Hrvatskoj vojsci. Koristio sam svaku mogućnost koja bi se ukazala da dođem na „tekme“.

Danima do Londona i natrag

Dakako, početkom devedesetih došle su i nove generacije „kohortaša“, a sve ih veže zajednička ljubav prema svome Osijeku.

Mlađi Pajo, Babilon, Banta, Loris i ostali nadopunjavali su naše redove. Hvala Bogu pa sam dočekao i one europske utakmice, u Kupu UEFA. Eh, kada se i danas sjetim putovanja autobusom u London gdje smo igrali s West Hamom! Krenuli smo u utorak popodne, igralo se u četvrtak navečer, a kući smo se vratili u subotu u jutarnjim satima. U povratku nas je pokojni Beli masirao u busu. Bilo je pritom puno anegdota od kojih sve baš i nisu za priču.

Naravno da je bio u Maksimiru u svibnju 1999. kada smo se veselili prvom klupskom trofeju, osvajanju Kupa Hrvatske.

Išao sam autom s pokojnim Tankim i srce mi je zaigralo kada su na južnu tribinu počele ulaziti tisuće naših navijača. Adrenalin je bio na najjače! Kada su zabili Mitu i Lasić to je baš bilo „padanje u nesvijest“. Bili smo po povratku i na dočeku na Trgu Ante Starčevića, a kući me nije bilo gotovo puno tri dana. Slavilo se, haha.

Urnebes u Beču

Kaže da mu je 2000.-ta bila posebno draga, što i ne čudi s obzirom na uspjehe koje su tada Osječani ostvarivali u Europi.

U Beč smo, na uzvrat s Rapidom, krenuli dan ranije, na moj rođendan. Tamo je bio stvarno urnebes. „Okupirali“ smo kafiće ispred stadiona, a njihovi su se navijači razbježali kada su vidjeli koliko nas ima. Zamislite da nama tako nešto pokuša napraviti u Wilsonovoj, pa to je nemoguće!

Prag mu je, kao i mnogima, ostao jako tužna uspomena. Onoliko puno Osječana na tribini, a od proljeća na europskoj sceni našu je momčad dijelila tek poneka minuta…

Joj, da. Tamo je isto sve bilo u bijelo-plavom. One slike s Karlovog mosta su bile prekrasne, ali smo se kući vraćali razočarani. Posebno jer je Osijek imao i znalce i fajtere ne terenu. Tada smo trebali, zapravo morali biti prvaci Hrvatske! Imali smo sedam bodova prednosti na vrhu, a onda su se stvari iznutra počele urušavati i sve je palo u vodu. Šteta, bila je prava prilika. Bjelica, Beširević, Turković, Beljan, Ergović i dečki su mogli do titule. Od onih prije njih izdvojio bih Špehara, Žitnjaka, Pamića, Bubala…

Stalno na Istoku

Robi nije odustajao ni kada se naš Klub borio za opstanak. Odahnuo je i on nakon Đozlinog gola Dragovoljcu za prvoligaški spas 2014. godine. Posljednjih godina sve se ipak promijenilo i opet su Bijelo-plavi tamo gdje moraju biti, s obzirom na rejting i tradiciju.

Neprežaljena mi je ona eliminacija od bečke Austrije. Da je Borna zabio „penal“ za 2:0 u prvoj utakmici, dali bismo im vjerojatno tri-četiri komada i bili mirni za uzvrat. Bio sam i u St. Poeltenu, onaj Bobanov „zicer“ na kraju se dugo prepričavao. Eh, tako nas je malo dijelilo od Europske lige.

Njegovo društvo uglavnom je u istom sastavu kada je Osijek na domaćem terenu. Sve su to prijatelji koji se ne propuštaju vidjeti ni na stadionu.

Stalno sam na Istoku s kumom Dedom, Šimekom, Rakom, Zahom, Željom, Kocilom, Dodom, Tićom, Malenim, Karijem, Kuntom, Bujakom, Barom, Pištom, Đovanijem… U sadašnjoj momčadi mi se najviše sviđaju Laszlo, Pero, Mile, Majstor i Mara koji me je nekada znao izluditi promašajima, ali se i nazabijao golova. Osobno mi je žao što nešto duže nije ostao Haris, to je po meni bio top-igrač. Od svega se sada najviše veselim novom stadionu! Često „zavirim“ prema Pampasu i već sada ne mogu dočekati prvu utakmicu na našoj ljepotici.

Imaš legendarnu navijačku anegdotu?
Napiši priču, ispuni formu i možda baš ti budeš u sljedećoj Navijačkoj priči!

HT Prva liga

1.Dinamo26+4065
2.Rijeka26+1147
3.Lokomotiva26+1346
4.Hajduk26+1845
5.Osijek26+1342
6.Gorica26-835
7.Slaven Belupo26-2026
8.Istra 196126-2119
9.Inter-Zaprešić26-2317
10.Varaždin26-2317

Sljedeća utakmica

Hrvatski Telekom Prva liga, 27. kolo

Lokomotiva - Osijek

Nogometni stadion Zagreb, 07.06.2020. 21:05

Prethodna utakmica

Hrvatski Telekom Prva liga, 26. kolo

Osijek - Varaždin 2:0

Stadion Gradski vrt, 07.03.2020. 17:30

NK Osijek @ Instagram

Ostale vijesti