Mihipediju na ovu temu još nisam pisao, no takva su vremena, nemoguće je zaobići ono što je trenutno ipak najaktualnije. Iako imamo još nešto više od dva mjeseca do kraja kalendarske godine, već sada i po pitanju sporta možemo zaključiti da se ovako nešto nije događalo nikada ranije, u vremenima koja pamtimo. Tako se i uz naš NK Osijek vežu određene činjenice koje će biti nemoguće zaobići u nekom novom poglavlju budućih zapisa o klupskoj povijesti. Ovom ću se prigodom osvrnuti na njih nekakvim kronološkim redoslijedom, kako su nam dolazile i uglavnom - kvarile raspoloženje…

Krenulo je i nastavljeno s Lokomotivom

Sredinom trećeg mjeseca trebali smo gostovati kod Lokomotive u Kranjčevićevoj ulici. Već smo prevalili više od pola puta autobusom prema Zagrebu kada nas je nazvao povjerenik za natjecanje i priopćio da se možemo vratiti kući jer se prvenstvo naprasno prekida uslijed sve izraženije pojave koronavirusa u Hrvatskoj. Nezabilježeno je nešto slično na ovim prostorima, pa i puno, puno šire. Znamo da se sezona nakon dvoipolmjesečne stanke ipak nastavila, prvo bez publike, nakon toga i uz povratak navijača, izuzev posljednjeg ligaškog kola. I tada smo opet imali situaciju da su suparnici bili Osijek i Lokomotiva, ovaj puta u Gradskom vrtu. Prvi puta u povijesti Bijelo-plavih moralo se igrati bez nazočnosti gledatelja na našem stadionu jer je tako odlučio Izvršni odbor HNS-a, baš uoči presudne utakmice u kojoj je naša momčad očekivala značajnu podršku svojih fanova u borbi za drugo mjesto i plasman u kvalifikacije Lige prvaka. Navijači su morali ostati izvan arene, uz veliko i sasvim opravdano razočaranje i nezadovoljstvo, budući da bi se sigurno manje grupirali da su bili na tribinama nego što je to bio slučaj u prenapučenoj Wilsonovoj ulici…

Baš kada je Osijek u najboljem ritmu

I tu nije (bio) kraj. U još jednom povijesnom činu ponovno nam je „poveznica“, dakako, Lokomotiva. Prvi odgođeni susret uslijed pandemije Covid-19 u HNL-u opet je bio onaj u kojem su se trebali sastati Osječani i „Lokosi“. Bilo je to prošle nedjelje kada su iz suparničkog tabora javili da imaju koronu u svojim redovima. Sada je imaju i neki naši nogometaši i očito ćemo s tim morati – naučiti živjeti. Nažalost, najviše zanimanja i medijskog prostora zauzimaju vijesti o broju zaraženih, a odgode utakmica postaju nešto „novo normalno“ u nenormalnim okolnostima. Vjerujem da će mnogi, gledajući na takvu situaciju, zaključiti kako je za nas Osječane zasigurno šteta što događaji izvan terena dosta toga diktiraju nekako u vrijeme kada smo složili puno preduvjeta za konkretniji rezultatski iskorak. Baš kada je Osijek u najboljoj seriji od svih klubova svjedočimo nečemu što bitno može utjecati na nejednake, a time i neravnopravne uvjete za nastavak prvenstva, što onda „nagriza“ i samu regularnost.

Neka 2020. što prije završi

Ako ne budu svi u mogućnosti igrati s najboljim igračima koji su im na raspolaganju, a da im to nameće korona, sigurno će biti mnogo onih koji će se pitati jesu li u takvim uvjetima zadovoljeni kriteriji koji se tiču nesmetanog odvijanja natjecanja. Nikako nije isto ući u neku utakmicu bez, primjerice, petorice uglavnom standardnih prvotimaca koji moraju prisilno pauzirati uslijed pozitivnih testova i suprotstaviti se nekome tko ima puno manje zaraženih ili ih u datom trenutku uopće nema… I mene, a siguran sam i mnoge među vama, svakako zanima i reakcija HNS-a ako bi se sve skupa dodatno zakompliciralo. Kakva će se rješenja potražiti, a da bi bila što pravičnija i prilagođena nečemu što nas je sve skupa zateklo i još mu ne možemo „doskočiti“? I zato ću u općoj neizvjesnosti zaključiti – neka što prije prođe i napusti nas ova čudna 2020., kada je već nismo mogli nekako preskočiti.

Napisao: Mario Mihić