Marijan Špiranec (1966.) rođen je u Varaždinu, a u Osijek se doselio 1991. godine, neposredno nakon ratne okupacije Vukovara i (p)ostao naš sugrađanin. Ovdje je zasnovao obitelj, supruga Marija mu je rođena Osječanka, kao i njihova dva sina: Daniel i Domagoj. Podrazumijeva se da su obojica navijači Osijeka, ali i njihov otac bez obzira na to što je “došljak” u Slavoniju.

Tu počinje moja navijačka priča. Stariji sin Daniel nije prihvatio moju nekadašnju sugestiju da kao i njegov otac i djedovi navija za Dinamo kojemu je obitelj Špiranec, nekako i logično, bila naklonjena desetljećima. Mali mi je jednostavno rekao „tata, moja ekipa i moji prijatelji navijaju za Osijek i ja također mislim da je to jedino i normalno“. To je bio trenutak kada se i u meni nešto jednostavno prelomilo. Slušao sam svoga sina i nikada nakon toga nisam požalio što je ne samo on ostao uz Bijelo-plave nego je i mene pridobio za vjernog navijača Osijeka. Sada mi je nezamislivo da mi bilo tko drugi bude pod kožom, osim NK Osijeka. I sobu svojih sinova sam uredio u bojama Kluba s velikim grbom na zidu i to se ne smije dirati, nego samo obnavljati, počeo je Marijan naš ugodni razgovor.

„Pobjede Osijeka me ispunjavaju“

Osobno ću napomenuti kako već duže vrijeme poznajem Marijana i znam koliko mu znači svaki uspjeh naše momčadi. I za mene je nešto posebno lijepo u toj spoznaji da je rođeni Varaždinac, koji je kasnije odrastao u Međimurju, tako zavolio i prihvatio Osijek kao svoju navijačku svetinju.

Točno tako, dobro si to opisao, NK Osijek mi zaista puno znači i njegove me pobjede ispunjavaju i čine sretnim. Ne samo mene, nego i moje sinove koji su doslovno zaljubljeni u naš Klub. Što se nas tiče, mene i njih, dolazili smo na sve domaće utakmice sve do ove nesretne korone kada nam je to zadovoljstvo uskraćeno. Teško svi zajedno prihvaćamo činjenicu da nismo uz momčad na terenu i naše prijatelje na tribinama. Nadam se da će se to vrlo brzo promijeniti, posebno jer se borimo za naslov prvaka i želimo biti najveća potpora dečkima da u tome i uspiju.

 

Kada se „udruže“ Istok i Zapad…

Špiranec će sam za sebe često reći da se najugodnije i najopuštenije osjeća upravo na Istoku Gradskog vrta. Nešto je posebno pritom želio naglasiti…

Jako sam sretan zbog kulture navijanja Kohorte i ostalih navijača Osijeka. Nema incidenata, ne radi se na štetu svoga kluba. Mi malo stariji često i pripazimo na one nešto mlađe i razigranije da ne bude nikakvih incidenata i posljedica koje bi ražalostile sve prave simpatizere Bijelo-plavih. Poseban je osjećaj navijati za svoje, ne štedi se grlo, a jako mi je drago što je sve češće bio slučaj da se nama s istočne tribine u tom navijanju pridruže i ljudi koji utakmice gledaju sa Zapada. Tada se baš osjetilo to zajedništvo svih nas koji imamo istu želju da nam Osijek uvijek bude bolji od protivnika.

Kada je Marijan krenuo na utakmice našeg prvoligaša, nekako se baš i poklopilo da je najpopularniji sportski kolektiv na ovim prostorima ozbiljnije zakoračio na europsku scenu…

Uh, sjećam se one nezaboravne utakmice protiv Anderlechta kojeg smo dobili s 3:1 u odličnoj atmosferi na tribinama. Bilo mi je jako žao što smo u Bruxellesu na uzvratu poraženi 2:0 i dosta nesretno ispali iz Kupa UEFA, a mogli smo proći. Iduće godine smo imali zadovoljstvo, na neki način i čast kao navijači Osijeka, što nam je u goste stigao jedan premierligaš, vrlo jaki West Ham s takvim igračima kao što su bili Lampard, Ferdinand, Di Canio i naš bivši reprezentativac Štimac… Europske utakmice uvijek daju posebnu čar i navijanju jer atmosfera u gradu postane „nabrijana“, a i mediji su uvijek davali svoj neki doprinos takvom ozračju. Kasnije je došla i ona lijepa 2.000, pa onda i sve one divne pobjede iz nešto novije 2017… Želio bih što više takvih susreta u budućnosti jer tih se dana uzima godišnji odmor da bismo se adekvatno pripremili za sve što nas čeka i prije i za vrijeme i nakon utakmice!

Želim da proslavimo titulu prvaka!

Pitali smo našeg sugovornika što kažu u njegovom rodnom kraju na spoznaju da je Dinamo zamijenio Osijekom?

Mojim Međimurcima je iskreno bilo drago što sam se opredijelio za Osijek. Razumiju me, znaju da volim nogomet, a i kažu da im je logično da se prikloniš gradu u kojem si odIučio živjeti i zasnovati u njemu obitelj. Osjećam da bi i oni voljeli da mi Osječani napravimo nešto veliko. To mi rasplamsava još i veću želju da jednog dana proslavimo naslov prvaka Hrvatske!

Odlazak na stadion je za Marijana i ekipu uvijek priča koja ima svoj ritual i godinama se već ne mijenja…

Krećemo s našeg Vijenca Ivana Meštrovića, preko Sjenjaka pješke do kafića „Palace“ u Wilsonovoj ulici. Skupi nas se desetak i dođemo na pokoje pivo, u iščekivanju početka utakmice. Svi imamo godišnje ulaznice, naravno i navijačke rekvizite, bez toga se ne ide ne tekmu. Ne zanima nas pada li kiša, jel' se spustila magla ili je snijeg odnosno po ljeti sparina. Nema toga nevremena koje bi nas zaustavilo i zadržalo kod kuće! U poluvremenu također znamo svratiti na još jedno pivo jer se grlo ipak osuši od navijanja. Nakon tekme se ispričamo, proslavimo pobjede, ali i ne gubimo volju nakon nekog poraza, posebno kada vidimo da su igrači na terenu dali sve od sebe i još nam na kraju i zahvalili na našoj podršci.

Godišnji se čuva za proslavu titule

Što se tiče najdražih trenutaka iz Osijekovih utakmica, Špiranec je „k'o iz topa“ spomenuo ono što će pamtiti dok je živ:

Dvije pobjede nad takvim klubom kao što je jedan PSV! I ona u Eindhovenu, a posebno još i uzvrat kod nas kada je u gradu vladala prava euforija. Zvali su me ljudi iz svih krajeva Hrvatske, pa i iz Bosne i Hercegovine, pitajući za kartu jer to je zaista bila utakmica za pamćenje. Kako sam se osjećao kada su Barišić i Bočkaj zabijali golove? Ne mogu to na pravi način riječima ni opisati! Eksplozija oduševljenja, izljev emocija koje je negdje drugdje teško iskazati na takav način. Zamišljam si što bi tek bilo da osvojimo titulu! Već sada čuvam godišnji za takav rasplet situacije. Vjerujem da možemo biti prvaci već ove godine. Kompaktni smo, dobro vođeni, a kada se još i mi vratimo na tribine, bit ćemo još jači!