Napokon si kod kuće, i to nakon sedam i pol godina. Da li je to dugih ili kratkih sedam i pol godina i da li je već ranije postojala opcija za povratak?

„Ja bih rekao jako dugih. Ljudi koji ne izbivaju od kuće, zapravo ne znaju koliko je to dugačko razdoblje. Sam nogomet kao posao nije toliko bajan i lak kao što ljudi misle, ponajviše zbog novca koji zarađujemo. Postojala je želja za povratkom, no iskreno se nisam nadao da će se to sve ovako već sada izvrtjeti. Ipak, dogodilo se da sam se u Splitu korektno dogovorio s ljudima, razišli smo se na miran način i sve se posložilo da ove zime mogu doći u Osijek.“

Nakon što si napustio Gradski vrt, imao si zanimljiv put. Norveška, pa Austrija za početak. Igrao si dobro, no nisi se dugo zadržao. Što možeš reći o tim iskustvima?

„Norvešku često navodim kao najveću pogrešku u životu. Ne što sam otišao tamo, nego što se nisam zadržao. Tih šest mjeseci mi je bilo fenomenalno. Raufoss, klub u koji sam došao, pojačao se u prijelaznom roku, došli smo jedan Senegalac i ja i uspjeli smo održati klub u prvoj ligi, iako smo bili predzadnji na polusezoni. Obojica smo dobili ponudu za ostanak, u tom klubu, no i u još dva prvoligaška. Tada mi je vjerojatno, kao klincu, proradila želja za povratkom bliže kući. Onda se tu pojavio i Bjelica, odlučio sam se za Austriju i po meni je to bila pogreška. U Norveškoj sam ipak već nešto napravio i dokazao se, a igrači s ovih prostora su tamo bitno drugačiji, odskačemo od njih i to se tamo cijeni. U njihovoj ligi se odlično plaća, država je sređena i sjajno je za živjeti. Čak i grad Tromsdalen, u kojem je šest mjeseci dan, a šest mjeseci mrak, mi je bio zanimljiv i imalo je to svojih čari. Bilo mi je jako lijepo.“

Nakon Austrije su uslijedile Sesvete, kako je došlo do toga?

„U Austriji nisam odigrao najbolje i nisam mogao dobiti prvoligaški angažman. U Sesvete je za trenera došao Ljupko Petrović, a onda su tu proradili neki osječki korijeni. Njemu su ljudi govorili kako je Aljo slobodan te da me dovede i to se dogodilo. Tamo sam imao super status, iako je sezona bila teška, no klub je uspio održati prvoligaški status. Ipak, bilo mi je to lijepo vrijeme, vratio sam se na mapu hrvatskog nogometa, pokazao koliko vrijedim, pa je uslijedio transfer u Slaven Belupo.“

U Slavenu nisi mogao krenuti bolje, europska utakmica i odmah tri komada Makedoncima...

„Uistinu je tamo krenulo izvanredno. Taj me transfer doveo u klub koji je u to vrijeme, uz Dinamo, bio najuređeniji u HNL-u. Privreda je stajala iza njih, ugovori su bili sjajni, primanja redovita te odlične premije. Žao mi je što nismo ostvarili neki značajniji rezultat dok sam bio tamo jer smo imali fantastične uvjete i sjajnu momčad.“

I onda, nakon Slavena, kratak izlet u Iran, što reći o tome?

„U Slaven Belupu sam imao dvije odlične godine, no zadnjih šest mjeseci mi nije bilo toliko dobro. Upao sam u nekakav konflikt s upravom te sam na poziv Ćire Blaževića otišao u Iran. To mi je bila najteža odluka u karijeri jer mi je supruga u to vrijeme bila trudna. Što da kažem o boravku tamo? Jako teško prije svega, nogomet je jedna drugačija priča nego bilo gdje drugdje gdje sam igrao i živio. Teško se naviknuti na njihov mentalitet, mogu reći da je jedino hrana bila izvanredna.“

I nakon toga Split, dolazak kod trenera Bašića. Vjerojatno nisi puno razmišljao nakon njihove ponude?

„S njima sam bio u pregovorima i prije Irana, no ovaj ugovor u Iranu je bio znatno veći. No, tamo je ispalo tako da je Ćiro dobio otkaz, a nama strancima je ponuđen odlazak ukoliko želimo. Moram priznati da kroz cijelu karijeru imam sreće s tim raskidima, nisam se ni sa kime morao nešto previše natezati ili tužiti. Čuo sam se s ljudima u Splitu i oni su bili izuzetno korektni prema meni, rekli su da me trebaju i dali mi još mjesec dana da sredim sve što treba. Mogu reći kako su mi to bilo najljepše dvije i pol godine u dosadašnjoj karijeri.“

Koliko je Split zapravo dobro uređen klub? Čitamo često o tome, no u posljednje vrijeme su krenule i neke negativnije priče, krenuvši od Bellea, pa nadalje...

„Split kao klub ima onaj najosnovniji faktor, a to je novac. Klub koji ima novac može dovoditi dobre igrače i praviti dobru rezultatsku priču. Izuzetno su financijski jaki, plaće ne kasne i uvjeren sam kako igrači tamo imaju Top 3 ugovore u Ligi. Možda je malo specifično sve to uređeno jer braća Žužul smatraju, pošto je klub njihov te njihovi novci, da trebaju biti alfa i omega baš kod svih odluka. Mislim da griješe i da je to prevelik pritisak za njih jer nije potrebno da ljudi odlučuju baš o svemu, od boje i dizajna štucni do igračkih ugovora. Moglo bi se to srediti i bolje, da nađu ljude kojima vjeruju i da oni obavljaju neke poslove i time sami sebi skinu dodatni teret s leđa. U tom smislu mislim da se klub može bolje srediti, no nemam pravo prigovarati kada netko ulaže toliko privatnog novca. Najveći problem Splita je što žele rezultat, no isto tako i promovirati po sedam ili osam mladih igrača. Tu se mora naći nekakav balans, a oni to još nisu postigli. Međutim, događaji u posljednje vrijeme, kao i angažiranje Križanca u Upravi te Vulića za trenera, ostavljaju dojam da oni mogu samo rasti.“

Iako si najmanje kriv za rastanak s Osijekom, jesi li osjećao neki dug prema navijačima? Uvijek si protiv Osijeka igrao dobro, zabio si četiri ili pet golova, ali nijednog nikada nisi slavio. Kakve su emocije prolazile kroz tebe dok si igrao protiv svog kluba?

„Dođeš kući i pojave se tu miješane emocije. Nije to samo Kohorta i navijači, tu su i moji prijatelji te ljudi koji me poznaju i morao sam se pokazati u najboljem svijetlu. Moram priznati kako sam protiv Osijeka uvijek bio iznimno motiviran te sam odigrao puno više dobrih utakmica nego onih slabih. Nisam siguran osjećam li da sam nekome nešto dužan. Ja sam dijete Osijeka i sve sam mlađe kategorije prošao u ovom klubu. Žao mi je što su neke stvari dogodile i siguran sam da je tada bilo drugačije, u moju korist, da bi mi bilo puno lakše u karijeri. Nema smisla biti ogorčen i gledati unazad. Nije išlo i odlučio sam se na taj korak. Ovaj povratak mi puno znači i apsolutno želim ljudima dokazati i pokazati nešto što nisam uspio tada. Mene ljudi ovdje jako dobro znaju i nekih tajni nema. Nitko ne očekuje da ću dati 30 golova, ali se očekuje da ću biti vođa ove momčadi i tu ulogu prihvaćam.“

Počeo si karijeru kao napadač, da bi se potom, posebno posljednjih sezona, izgradio kao vezni igrač. Gdje se osjećaš bolje i gdje se vidiš u formaciji trenera Rukavine?

„Kroz razgovore sa šefom sam zaključio da sam opcija za vezni red, vjerojatno nešto slično poziciji koju je Mišić igrao. Kada sam bio mlađi imao sam drugačiju muskulaturu i deset kilograma manje nego sada te sam bio puno brži igrač nego što sam danas. Te promjene su zahtijevale i promjenu moga stila igre. U principu, uvijek sam bio tehnički potkovan igrač, a nisam bio neki realizator niti imao predobar nos za gol. Volim ja igrati i napadača, to sam i igrao prvu sezonu u Splitu. Međutim, imao sam sezonu u kojoj sam postigao četiri gola i namjestio 12 da bih dobio kritike kako sam premalo zabijao. Kada si napadač sve je drugačije, gledaju se samo golovi i prema tome te svi ocjenjuju. Tako da više volim ove povučenije uloge, volim imati loptu u nogama te sudjelovati u kreaciji. Drago mi je da sam posljednjih sezona podigao svoj fond trke, kao i agresivnost. Uloga u veznom redu mi potpuno odgovara i prihvaćam svu odgovornost koju ona nosi.“

Možeš li se prisjetiti vjerojatno jedne od dražih utakmica: Osijek – Hajduk, odigrane 2006. godine? Posljednja minuta, ostavljaš loptu Anti Vitaiću koji pogađa za 1:0 i potpuno pražnjenje emocija...

„Zoran Vulić je bio trener Hajduka, Almir Turković ga je nagovarao da me uzmu te smo pregovarali baš u to vrijeme. Ivo Šušak je pak imao posljednju utakmicu na klupi Osijeka, a on je trener koji me uveo u seniorski nogomet i dosta je tu bilo pozadine oko toga. Što reći o golu, Skender je napucao loptu, letjela je nekih 70 metara, primio sam na prsa i odložio do Ante, on je neočekivano opalio i postigao gol s 25 metara. Mislim kako je u tom trenutku sve bilo usmjereno na njegov zagrljaj s bratom Franom. Ono je bilo specifično, gledati emocije njih dvojice kako se grle i plaču jer su srušili svoj matični klub, u kojem nikada nisu dobili pravu priliku. Sigurno je to bio jedan od najupečatljivijih trenutaka moje dosadašnje karijere.“

Koji ti je cilj ovoga povratka? Kaže se da su najbolje godine za nogometaša između 28. i 32. godine, odnosno da onda dostižu svoju zrelost. Kako se ti osjećaš?

„Apsolutno se tako osjećam. U naponu sam snage i ovo su godine kada mogu najviše dati. Motiv povratka je prije svega obitelj, sada ćemo zajedno živjeti do ljeta, a onda ćemo vidjeti što će biti dalje. Prevelike su nepoznanice i ne želim razmišljati o tome. Naravno da imam ambicije još nešto zaraditi. Nerazborito bi bilo da ne prihvatim priliku odigrati još jednu ili dvije sezone na visokoj razini, ukoliko mi se pruži mogućnost za to.“

Na Facebooku si napisao kako ti još uvijek nije potpuno „sjelo“ da si napokon kod kuće...

„Ponavljam još jednom, osam godina je stvarno puno i zaboravio sam kako je to otići s treninga i doći u svoju kuću. O tome, ako samo i misliš, ti je teško tamo gdje jesi. Zato mi je sad tek sve počelo „sjedati“ da sam kod kuće i sjajno se osjećam zbog toga.“

Nisi onaj, recimo, tipični nogometaš. Izlasci te nikada nisu previše zanimali, a i tvoj izbor glazbe razlikuje se od nekog stereotipa današnjeg profesionalca. Kakav je tvoj stav prema tome?

„O ukusima se ne raspravlja, ali što se tiče glazbe, jednostavno sam tako odrastao, uz Pink Floyd, Dire Straitse i stranu kvalitetnu muziku. Netko tko to ima u krvi jednostavno ne može prihvatiti i narodnjake. Ne volim kritizirati, ali to je zabavna glazba koja ne sadrži umjetničke vrijednosti. Što se tiče izlazaka, mlad čovjek mora imati ispušni ventil, no to mora zadržati u granicama normale i ne može si dozvoliti izlaske svaki vikend. No, isto tako, nakon nekog dobrog rezultata, ekipa treba izaći, no zajedno, da se time pojačava i timski duh. U tome nema ništa loše.“

Mnogi se pitaju koji je razlog puštanja brade? Jel' u pitanju možda želja supruge ili nešto drugo?

„Ljudi me dosta ispituju za bradu, posebno prije šest mjeseci kada sam nosio onog pravog „Meirelesa“ ili Sultana. To mi je bio više neki probni rok na ove moderne hipsterske trendove, no bradu nosim već dosta dugo. Žiletom se ne brijem nikada, a ovo sada je čisto iz vlastitog dojma da bolje izgledam s bradom nego bez nje. Nisam neki ljepotan, pa to uspijem prikriti, hehe.“

Na Facebooku smo dobili pitanje plašiš li protivnike ili suce svojom bradom?

„Mislim da time dobiješ malo na imidžu grubijana. Barem kod sudaca jer sam prijašnjih sezona bio statistički najgrublji igrač Splita, s desetak žutih kartona po sezoni. Vidjet ćemo kako će biti ovdje.“

Koliko na igrače Osijeka utječu navijački komentari, stav prema treneru i ono što čujete o tome?

„Ja sam tek došao i nisam još potpuno osjetio atmosferu. Ne bih rekao da se išta vidi na suigračima. Nigdje nas neće odvesti ako treneru ne vjerujemo, tko god on bio. Rezultati su takvi kakvi jesu, šef je dobio jednoglasnu podršku Nadzornog odbora i vjeruje se da je to najbolje za klub. Mi igrači možemo imati svoj stav, ja sam u prošlosti isto imao trenera s kojima se nisam u potpunosti slagao, nisu mi se sviđale neke taktičke zamisli, no kada si na terenu, tvoje je da daješ 100% od sebe i apsolutno moraš biti podređen momčadi i treneru, volio ga ili ne. Uvjeren sam da ćemo disati kao jedan i da će svi dati sve od sebe i za trenera i za naše navijače.“

Ipak, na fotografijama s prozivke nije se moglo vidjeti previše osmjeha. Igrači djeluju zabrinuto?

„Osjeti se da neće biti lako, to je činjenica. Ljudi spominju Zadar i prvo kolo, no ništa se tamo ne rješava. Pobijedili ili izgubili, još je previše utakmica do kraja. U našoj Ligi se stvara dojam o savezima nekih klubova na regionalnoj razini te se isto tako meni čini da je Osijek ostao sam. Moram priznati kako je tu i Kohorta imala svoje prste. Oni su relevantna navijačka skupina, ono što oni objave se čita, a njihov proglas bio je vrlo jasan i glasan. Oni su se odlučili za nas, za naše dečke i nadam se da ćemo imati apsolutnu podršku s njihove strane. Ne znam hoće li još biti dolazaka ili odlazaka, no ovo je ono što imamo i s tim kadrom trebamo ostvariti opstanak. Vjerujem i uz njihovu maksimalnu podršku te povjerenje u momčad.“

Sam si rekao da te svi vide kao vođu. Jesi li već počeo razgovarati pojedinačno sa suigračima jer je očito da je potreban jedan kvalitetan psihološki pristup?

„Jesam, naravno, pričao sam već s dečkima, posebno onim mlađima. Prije koji dan smo imali jedan fizički težak trening i dobio sam dojam da ti momci to s lakoćom odrađuju, a u modernom nogometu to je neki glavni parametar koji moraš zadovoljiti da bi postao pravi igrač. Znači, oni već u sebi imaju taj dio koji je ključ svega. Dakle, uistinu se moraju samo smiriti, biti mirni na lopti te vjerovati u sebe i u suigrače. Naravno da ću razgovarati s njima, kao i Kurtović koji je kapetan, dugo ih poznaje i dugo je s njima. Vjerujem da ćemo biti puno bolji ako se i samo malo dignemo na psihološkom planu. Postoji potencijal, ali je on nekako zatomljen negdje unutra. Vjerujem da ćemo ga ovo proljeće uspjeti potencirati jer baš to je ono što sam je potrebno.“

Za kraj, koliki je pritisak činjenica da moraš prihvatiti ulogu vođe u ovako delikatnoj situaciji? Možeš li postati „novi Ivo“, nakon Ergovića i Smoje?

„Neki ljudi su ipak malo nerealni. Opipljiv učinak u nogometu je gol, eventualno asistencija, a onaj drugi neopipljivi dio, tko god želi ti lako ospori. To sam sada doživio u Splitu, došao je trener kojem nisam odgovarao, a najlakše mu je bilo uperiti prstom u statistiku. Ne očekujte od mene deset golova i slično tome, no postoji nešto što je podjednako bitno, a možda je manje uočljivo. Kada nas netko pritisne, kada nemamo ideje i kada padnemo, onda ću sigurno neke stvari morati raditi na silu. Tog dijela se ne bojim, tako sam već igrao i spreman sam na to. Kako će to ovdje prolaziti, ne znam. Ne znam što očekivati, nisam baš najspokojniji, ali tu smo gdje jesmo, nema nam iz ove kože. Bio sam svjestan prije povratka da je ovo riskantno, stvorio sam neku reputaciju, a može se dogoditi da dosta toga osporim, na neki način. Međutim, spreman sam na borbu. Što se tiče „novog Ive“, vidjet ćemo. U Splitu sam, kao iskusniji igrač, davao impuls i agresivnost, sigurno ću i ovdje. Još nemam osjećaj koliko smo dobri ili loši, a sve ćemo uskoro saznati. Borit ćemo se, to je sigurno.“

 

Nadamo se da će svoj stav uspjeti prenijeti na ostatak prve momčadi, jer upravo to nam najviše treba. Vjerujemo kako je Aljoša u pravu te da će ova ekipa ostaviti zadnji atom snage na terenu, a ako se to dogodi, nema sumnje da će se u Osijeku i iduće sezone igrati elitno natjecanje.

Razgovarao: Mario Katušić