Otišao je dragi naš Ćiro. Legenda hrvatskog nogometa i sporta općenito, čovjek koji nigdje i nikada baš nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. Vrlo osebujnog duha, čovjek s posebnom karizmom, dakako i uspješan, trofejni trener ostavlja iza sebe puno toga, definitivno i neizbrisiv trag u iznimno bogatoj i sadržajnoj karijeri. Miroslav Blažević je kao izbornik, pravi vođa i strateg s klupe vodio Vatrene do prvog velikog natjecanja, Europskog prvenstva 1996. u Engleskoj gdje smo kao debitanti zaustavljeni u četvrtfinalu. Bila je to, kasnije se pokazalo, uvertira velikog podviga, osvojene bronce na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, kada su ponos i golemi nacionalni naboj naprosto preplavili Domovinu. Od svojih je eminentnih kolega tada dobio i priznanje da je „trener svih trenera“, što se kasnije najčešće spominjalo uz njegovo ime i prezime, dakako i opus kojega je ostavljao iza sebe.

U Osijeku u sezoni 2001/2002

I mi smo ga, u gradu na Dravi, imali priliku sasvim neposredno upoznati. Naime, bio je i za kormilom našeg Osijeka u sezoni 2001/2002 kada je stigao u misiju spašavanja prvoligaškog statusa. Bez stresa smo s njim uplovili u mirnu luku u vrlo turbulentnom razdoblju kada su Ligu napuštala čak četiri kluba. Stigli smo tada i do polufinala Kupa u kojem smo dosta tijesno eliminirani od kasnijeg pobjednika Dinama (pobjeda 2:1 i poraz 2:0). Nije se Ćiro duže zadržao u Gradskom vrtu, no ipak je kod svih osvojio simpatije jer je zapravo svaka minuta s njim u društvu bila svojevrsna anegdota. Uvijek bi našao vremena za brojna druženja s navijačima, bez obzira što su ga svi „rastezali“ da im posveti barem malo svoje pozornosti. Ne samo da bi galantno počastio gdje god se pojavio, nego znamo da je mnogima i tada, a i prije i poslije toga, pomagao u nevolji. Jednostavno, bio je čovjek iz naroda, iznimne popularnosti, zanimljiv svima, medijima posebno.

Zauvijek ostaju brojna sjećanja i uspomene

Njegova energija bila je neiscrpna, pa ni u devetom desetljeću života nije mogao ni želio mirovati. Nažalost, teška ga je bolest dugo mučila i iscrpljivala, pa je i sam u posljednje vrijeme nerijetko teška srca isticao kako je na odlasku. Ponadali smo se kako će taj rastanak barem neko vrijeme biti odgođen, bez obzira na njegovih 88 godina na leđima. Preminuo je baš uoči rođendana za koji smo mu već spremali i klupsku čestitku. Ostaje tuga, a brojna sjećanja i ugodne uspomene sigurno će nas uvijek rado podsjetiti na sve ono što smo s njim proživjeli. Počivaj u miru Božjem, dragi naš Ćiro i hvala ti za brojne lijepe trenutke koji ostaju za vječnost.