Toliko je bilo uzbudljivih derbija između Osijeka i Hajduka, a rado se prisjećam onih u kojima je naša momčad igrala dobro i osvajala bodove. Ovom prigodom zadržat ću se na nekoliko domaćih ogleda s Bijelima jer su bili specifični i ne mogu mi se izbrisati iz sjećanja bez obzira na vremenski odmak. Uvodno ću napomenuti kako su ova dva kluba, kada je o HNL-u riječ, odigrala ukupno 43 utakmice u kojima su Osječani imali prednost domaćeg terena i pritom su bili uspješniji od „majstora s mora“. Zabilježili su 18 pobjeda, uz 10 remija i 14 poraza te pozitivan omjer postignutih i primljenih pogodaka 60:54.

Golijada u Donjem Miholjcu

Nakon razdruživanja bivše Jugoslavije, prvi puta su Bijelo-plavi i Splićani u službenoj utakmici, dakako u okviru Prvenstva Hrvatske, igrali 28. ožujka 1992. i to u Donjem Miholjcu. Možete li uopće iz današnje perspektive zamisliti da se igralo na tamošnjem malom stadionu na čiju se tribinicu te uz prostor oko ograda uz teren natiskalo oko 5.000 ljudi?!. Utakmica je bila iznimno zanimljiva o čemu svjedoči i šest postignutih golova, po tri na svakoj strani. Posebnost je u tomu da je Hajduk triput vodio, a Osijek isto toliko puta uspijevao izjednačiti, prvo preko Bjelice, a potom je dvostruki strijelac bio Špehar (jednom iz kaznenog udarca). Naš je prvoligaš igrao u sastavu: Perić, Kulešević, Vidović, Steinbruckner, Petrović, Rupnik (’71. Kastel), Bičanić, Pakasin, Bjelica, Špehar i Granić (’63. Bajsić). Trener je bio Stjepan Čordaš.

Pamić „razvalio“ Bijele

Iste godine u listopadu smo dočekali i prvu pobjedu nad Splićanima. Pred deset tisuća gledatelja u Gradskom vrtu derbi je završio rezultatom 3:2 i posebno ga pamti Alen Petrović jer je dvaput zatresao protivničku mrežu. Za Osječane su igrali: Perić, Kulešević, Vuica, Margeta (’76. Putnik), Rukavina, Petrović, Rupnik (’82. Šerić), Bičanić, Beširević, Špehar i Labak, dok su na trenerskim pozicijama i tada bili Čordaš i Poklepović. Ipak, nekako mi je u najljepšoj uspomeni ostao ogled od 15. listopada 1995. Slavili smo s 5:3 i to u vrlo lijepom ambijentu jer se na našem stadionu okupilo gotovo 15.000 navijača. Junak je bio Igor Pamić kojega sam noć prije zatekao u jutarnjim satima u jednoj tada popularnoj osječkoj diskoteci, da bi idućega popodneva „razvalio“ suparnika s tri gola u njegovoj mreži. Pobjedu su ostvarili: Perić, Beljan, S. Vranješ, Lulić, Ergović, Rupnik, Bičanić, Osmanagić (’72. I. Šimunec), Beširević, Vukoja i Pamić. Za kormilom je bio Ante Čačić, dok je Hajduk vodio Katalinić.

Hentyjeve „škarice“ i najuvjerljiviji trijumf

Triput je u razdoblju poslije toga bilo 2:0 (1998., 2000., zatim tek 2014.), a strijelci su redom bili: Balatinac, I. Bulat, Turković, Bubalo, Baraban i Glavaš. Zanimljivo je da nam je najuvjerljiviji trijumf nad Splićanima ujedno i u najsvježijoj uspomeni. Bio je 29. srpnja 2018. kada je Osijek pobijedio sa 4:1 iako su gosti prvi došli u vodstvo preko Nižića. No, prvo je Henty atraktivnim „škaricama“ izjednačio na 1:1, potom je Mudražija zabio za preokret kojega je potvrdio Hajradinović s 11 metara, da bi Gutieri u svom debiju „dokrajčio“ goste. Zoran Zekić na teren je poslao jedanaestoricu: Malenica, Grgić, Barišić, Škorić, Gutieri, Pušić (46' Mioč), Kamenar (61' Marić), Mudražija, Bočkaj, Hajradinović i Henty ('73. Pilj). Bio je to najteži poraz Hajduka u gradu na Dravi. Od tada je prošlo tek nešto više od godinu dana..

Napisao: Mario Mihić