Uskoro će biti točno četiri godine otkako je naš NK Osijek u čvrstim i sigurnim rukama svojih vlasnika Lorinca Meszarosa i Ivana Meštrovića. Oni su ga u zimu 2016. spasili od stečaja, što bi u ondašnjim okolnostima, vjerojatno uvjetovalo i njegovo gašenje. Svjedočeći oživljavanju voljenog Kluba i svim drugim promjenama koje su uslijedile, nerijetko se prisjetim svih onih sjednica Gradskog vijeća u kojima je gradonačelnik Ivan Vrkić (obnašao je i funkciju predsjednika Nadzornog odbora Bijelo-plavih) očajnički tražio neke nove načine i mogućnosti da se spasi sportski brand grada i regije. I pritom ga se prozivalo da je dosta toga proračunski „skresao“ kako bi se pomoglo kolektivu na aparatima. Grad je, naime, bio većinski vlasnik, a njegova godišnja izdvajanja nisu mogla biti vječna u ozračju slabašne gospodarske klime na istoku Hrvatske. Više nije bilo ni smisla druge uskraćivati da bi se „bajpasom“ spašavao gubitaš, samo zbog njegova imena, povijesti i vjernih navijača.

Umjesto sunca, imali smo vapaj

U Gradskom vrtu bilo je svega troje, četvero onih koji su se ozbiljnije bavili tom gorućom problematikom, opterećeni silnim problemima od dugotrajne blokade, arbitraža uslijed mnogih dugovanja, uskraćivanja licenci, ovrha, a još je i veći dio Kohorte jedno vrijeme bojkotirao dolazak na utakmice. U toj mučnoj atmosferi prijetio je potpuni kolaps jer se i momčad u neimaštini i pukom preživljavanju grčevito borila za opstanak, spašavajući prvoligaški status dvije sezone zaredom doslovno u posljednjem kolu i to u završnim minutama. Sretno i spretno, uz veliki pritisak i psihozu i na terenu i izvan njega. No, sunca na obzoru za Bijelo-plave još nije bilo, budući da vapaj za potencijalnim investitorima nije imao konkretnijeg odjeka. Svi su znali da će bez svježeg kapitala i potpune privatizacije samo biti nastavljena agonija…

Sada je sve drugačije

Zašto sam se vratio baš na to razdoblje? Zato što je najrealnije prosuđivati o onome što sada imamo uspoređujući sve to s onim što nam je nekada bila svakodnevica. Iako je to zapravo neusporedivo. Danas je NK Osijek u svemu stabilan, organizacijski na svojoj najvišoj razini, logistički također, a i rezultatski ciljevi su sasvim drukčiji u odnosu na godine koje su ostale iza nas. Nema više neizvjesnosti što nas čeka sutra jer su stvoreni i osigurani uvjeti za mirno i uspješno funkcioniranje u svim klupskim strukturama. Ponovno nas je, nakon dužeg izbivanja, upoznala i nogometna Europa, naši su igrači u reprezentativnim selekcijama, itekako traženi na tržištu, iako ih ne moramo prodavati samo da bi se, kao nekada, namaknuo novac za plaće i produžila opstojnost Kluba. To je, srećom, prošlo svršeno vrijeme i za ponajbolje osječke prvotimce zainteresirani kupci sada moraju izdvojiti – milijune eura.

Uz velike ambicije i novi stadion

Iščekujući novu polusezonu mogu reći da joj se unaprijed zaista veselim. Još i više nego prethodnima. Nije da me samo silno kopka nastavak natjecateljske bitke za dosad najbolji plasman u HNL-u i ogromna želja da drugi puta osvojimo Kup Hrvatske, nego i spoznaja da ćemo tijekom ove godine preseliti u svoj novi dom. Pampas je veliko gradilište, a izgradnja stadiona i kampa umnogome će, ne samo u potpunosti promijeniti izgled tog dijela grada uz Dravu, nego i bitno utjecati na još svjetliju budućnost kojoj neupitno težimo. Otvorit će to nove perspektive, uvjetovati zasigurno veću posjećenost naših utakmica, time i ljepšu atmosferu na tribinama. Sve me to itekako intrigira, pa bi okrugla 2020. mogla biti posebna za one koje vole Bijelo-plave.

Napisao: Mario Mihić