Svoj 73. rođendan 27. dana u mjesecu veljači slavi naš Nogometni klub Osijek. Osnovan daleke 1947. godine puno je toga prošao tijekom kontinuiranog djelovanja, uz sve svoje uspone i padove. Krenuli smo kao Proleter, pod tim imenom se nastupalo sve do rujna 1962. kada je došlo do preimenovanja u Slavoniju, koja je, pak, egzistirala do travnja 1967. Tada je napokon najpopularniji sportski kolektiv u ovom podneblju nazvan po svom gradu – NK Osijek. I nikada se više nije ni pomišljalo na promjenu imena. Mijenjale su se jedino klupske boje, pa je premijerna crveno-plava garnitura zamijenjena bijelo-plavom kako i priliči slavonskoj metropoli.

Uvijek je bio prvi i jedini!

Navijač Osijeka nije kroz prošlost imao privilegiju poput nekih drugih koji su se veselili trofejima s vojskom svojih navijača i to puno šire od sredine kojoj zemljopisno gravitiraju. No, imao je taj neraskidivi osjećaj pripadnosti. Kada bi ga čak i u njegovom okruženju nerijetko pitali „a koji je prvi klub za koji navija(š)“ nije se dao zbuniti. Istinskim Essekerima Osijek je i tada bio prvi i jedini. I svoje su nasljednike u obitelji, prijatelje u susjedstvu učili i odgajali na isti način, razvijajući svijest, posebice kod mladih, da je normalno i logično podržavati svoje i kada je sport u pitanju. Nije to baš bilo jednostavno, posebno u vrijeme kada su se Osječani više od dva desetljeća borili za povratak među nekadašnje savezne prvoligaše. Tu su neki drugi bili u značajnoj prednosti, ali se unatoč tomu svojedobno „Kraj Drave“, a od rujna 1958. i u Gradskom vrtu, okupljao značajan broj onih koji su s puno emocija pratili utakmice svojih ljubimaca. I nisu odustajali.

Vječni lokal-patrioti

Nismo nikad bili državni prvaci, to je ipak desetljećima bilo potpuno nerealno i nezamislivo. No, nama, vječnim lokal-patriotima, velika je želja u što bližoj budućnosti proslaviti i takav, još nedosanjani uspjeh. U novom poglavlju našeg Kluba čak nam se ni to više ne čini nedostižnim, bez obzira koliko je teško dosegnuti sam vrh. To nam ostaje ne samo motiv nego i cilj, kao što je brojnim sugrađanima to nekada bio ulazak u nogometnu elitu bivše države iz koje smo izašli početkom devedesetih. Nisu nas kasnije uništile, niti nam volju ugasile ni sve one krizne godine u HNL-u kada je bilo jedino bitno sačuvati opstojnost. Ne samo po pitanju ligaškoga statusa. Tada bi se malo tko uopće sjetio 27. veljače i njegova konteksta.

„Doručak, ručak i večera“

Danas je bitno drukčije, s puno vedrijom perspektivom, doslovno u svemu. Kako ovo pišem u prvom licu, osobni dojam je ono što i u takvim tekstovima prenosim. A za mene je nešto posebno biti dijelom kolektiva za koji sam oduvijek vezan. I čije sam nebrojene utakmice pratio kao novinar i reporter. No, uvijek prvenstveno kao strastveni navijač, baš kao godinama prije na Istoku. Srčano i emotivno jer drukčije ne mogu. Znam da i među vama ima puno onih kojima je NK Osijek „doručak, ručak i večera“, da ste mu vjerni i kada se ljutimo i tugujemo, jedva čekajući da se prvom sljedećom prigodom opet veselimo svakom golu i novoj pobjedi. I nikada svom Klubu ne okrećući leđa jer će uvijek biti i ostati naš. Stoga, sretan ti rođendan Osječe!

Napisao: Mario Mihić