Navijačima je obično zanimljiva priča o klupskim rekorderima,  ne samo igračima nego i onima koju su ih trenirali, odnosno vodili s klupe. Kormilar Bijelo-plavih koji je najviše puta sjedao na klupu našeg prvoligaša je – Milan Đuričić. U čak pet navrata je imenovan šefom stručnog stožera i time se nitko ni prije, a ni poslije njega ne može pohvaliti. Jedan od tih mandata započeo mu je na današnji datum, 27. travnja 1997. godine. Uvijek su ta razdoblja u kojima je vodio Osječane bila na svoj način zanimljiva jer je riječ o stručnjaku koji se prilično razlikovao od brojnih kolega u načinu pripreme, pa i vođenja momčadi. Inzistirao je na presingu te što bržem i jednostavnijem prebacivanju lopte pred suparnički šesnaesterac, a mnogi ga pamte i po napornim treninzima koji su znali poprilično potrajati.

Ustrajan u svojim nogometnim idejama

Prvi puta povjerenje uprave Đuričić je dobio u srpnju 1979., po odlasku Miljenka Mihića. Mnoge je, ne samo među igračima, nego i navijačima iznenadio svojim nogometnim idejama, a nisu izostali ni neki radikalniji potezi u samom izboru prvotimaca koje bi uvrstio u početnih jedanaest. Stariji igrači više nisu uživali toliko povjerenje, pa se NK Osijek u njegovo vrijeme počeo okretati mlađim snagama. No, nije se baš dugo zadržao za kormilom, budući da je dužnosti razriješen u svibnju 1980, kada su se klupski čelnici ponovno odlučili za Mihića. Drugi puta je angažiran u ljeto 1983. Rezultati su bili dobri, igre također, pa je Osijek sezonu završio na šestom mjestu što mu je bio i najbolji plasman u Prvoj saveznoj ligi. Ostao je na funkciji dvije godine i to se razdoblje definitivno moglo ocijeniti uspješnim.

Nepravda mu je uskratila finale Kupa

Treći mandat na klupi bio mu je najkraći, potrajavši od lipnja 1987., pa do prosinca iste godine kada ga je naslijedio Šaban Jasenica. Nisu baš svi mogli pratiti Đuričićev tempo, no on je imao svoju viziju i od nje nije odstupao. Trebalo je potom proći deset godina da se popularni „Čvaljo“, kako su ga najčešće zvali u Gradskom vrtu, opet vrati u svoj klub. Bilo je to, dakle, u proljeće 1997. nakon što je otišao Luka Bonačić. Osijek je na kraju te natjecateljske godine završio na trećem mjestu HNL-a te izborio sudjelovanje u Kupu UEFA u kojem je na svom terenu slavio protiv uglednog Anderlechta s 3:1. No, ipak je eliminiran jer je na uzvratu u Bruxellesu bilo 2:0 za Belgijce. Sredinom travnja 1999. Đuričić je morao prepustiti mjesto Stanku Poklepoviću, izborivši prethodno plasman u finale Kupa Hrvatske i mnogi su smatrali nepravdom spoznaju da je Đuričiću onemogućeno vođenje momčadi u borbi za Rabuzinovo sunce koje su Bijelo-plavi potom osvojili sa „Špacom“.

Odstupio nakon trijumfa na Kantridi

I peti je Milanov dolazak na osječku klupu bio pamćen po čudnom razvoju situacije. Bilo je to u ljeto 2002. kada se dosta loše ušlo u sezonu, bez pobjede do 5. kola kada je ostvaren trijumf u gostima na riječkoj Kantridi (1:0). Unatoč osvojenim bodovima, nepopustljivi trener se odlučio na ostavku, osjetivši nepovjerenje onih koji su vodili Klub. Zamijenio ga je Vlado Bilić koji je u takvim situacijama u više navrata bio „vatrogasac“, a do kraja istoga prvenstva Osječane su još vodili povratnik Stanko Poklepović i u samoj završnici Nenad Gračan. Milan Đuričić za koji će dan, 3. svibnja, proslaviti svoj 75. rođendan, a i dalje je itekako posvećen nogometu. Često se biciklom provozao i do Gradskog vrta kako bi pratio što i kako rade puno mlađe kolege. On jednostavno ne može i ne zna drugačije, bez obzira na godine i status umirovljenika.