Kako spasiti NK Osijek i osoviti ga na (zdrave) noge? Nije to pitanje s kojim se bave samo ljudi u Klubu, nego ga postavljanju i oni koji su mu navijački odani ili ga barem simpatiziraju.

Čitam i slušam ovih blagdanskih dana dosta komentara, odgovaram i na brojna pitanja prijatelja, poznanika i kolega novinara, a prvenstveno se tiču nekakvih odnosa našeg prvoligaša s Dinamom i posebice njegovim gazdom Zdravkom Mamićem. Stoga i s pozicije klupskog glasnogovornika moram određene stvari pojasniti široj javnosti, kako bi se racionalnije i objektivnije sagledala cjelokupna situacija.

Dakle, bijelo-plavi na travnjaku vode borbu za opstanak u HNL-u, a Uprava na čelu sa Slobodanom Toljem bori se, uz to, za opstojnost i preživljavanje. Ukoliko ta bitka bude uzaludna i ne pronađe li se rješenje za podmirenje obveza u postupku predstečajne nagodbe, Osijek neće ni doći u situaciju da na terenu ostvari rezultatske ambicije. Imam dojam i zapravo sam siguran u to da mnogi naši sugrađani nemaju jasnu percepiju što bi uvjetovala nemogućnost isplate dugovanja vjerovnicima (prvi su na redu igrači) po istjeku roka, krajem prosinca ove godine... U tom slučaju, prijetnja odlaska u stečaj postala bi realnost već u siječnju 2015., a to ne znači ispadanje u Drugu ligu, nego automatski gašenje kluba. To mora biti svakom na pameti kao polazna točka u pozadini traženja mogućih rješenja za spas našeg prvoligaša. Bilo bi uistinu poražavajuće da se predstečajna nagodba ne okonča uspješno u okolnostima kada je dug od 90-ak milijuna kuna sveden na peterostruko manji iznos i to još s višegodišnjom obročnom otplatom. No, obveze je nemoguće izbjeći, a vremena za iznalaženje novca (oko pet milijuna kuna, s naznakom – hitno!) svakim je danom sve manje.

Nažalost, Osijek nema jake i brojne sponzore, pomoć gospodarstvenika je mala, a ni Grad nije u situaciji izdvajati više sredstava kada se „kreše“ na sve strane. Prihodi od prodaje ulaznice su posve zanemarivi, oni od marketinga i TV prava preskromni, pa se opstati može gotovo isključivo – prodajom igrača. A transferirati nekoga, dok je momčad pretposljednja na tablici, vrlo je teško. I tu dolazimo do ishodišta „problema“. Novci su nasušno potrebni, vapaj za ponekim transferom postao je već i dramatičan, a prave i konkretne ponude za bilo kojeg osječkog profesionalca ne dolaze. I onda se pojavio Mamić, odnosno Dinamo kao zainteresirani kupac. Da je to, recimo, neki inozemni klub nitko ne bi postavljao nikakva pitanja, ali kada reakcija stigne iz Maksimira sve je pod povećalom. Mamićev novac se drukčije vrednuje. Iako je za osječku blagajnu zapravo svejedno s kojeg će računa stići spasonosna uplata. Bez koje sve pada u vodu, da još jednom naglasim. Onda se još povede i priča o mogućim posudbama igrača iz Maksimira za osnaživanje osječkog kadra i eto novih negodovanja navijačkog puka... Iako svi znaju da Osijek drukčije ne može do potencijalnih pojačanja. Neovisno hoće li ona stići iz Dinama ili (možda) Rijeke... koji jedini imaju takvu širinu da mogu nekoga privremeno poslati u drugu sredinu.

I Kohorta je zaključila da većina onih koji su ljetos i nešto kasnije došli u Gradski vrt nisu opravdali očekivanja, a kako momčadi gori pod nogama, nužno je nešto poduzeti. Besparica uvjetuje dolazak samo slobodnih igrača ili onih koji bi došli na posudbu, pa ne vidim pravi razlog nekakvom otporu dovođenja pojedinih igrača za koje se procjeni da bi nam mogli koristiti u nastavku sezone. Osobno mi uopće nije bitno stižu li oni iz Maksimira, Kantride, splitskog Poljuda ili Parka mladeži. Ako će imati doprinos poput Jonjića (posuđen iz Hajduka), svakako ćemo biti na dobitku. Najgore bi i neodgovorno bilo ništa ne poduzeti i prepustiti se sudbini. Zato su opaske o nekakvom paktu s Mamićem i Dinamovoj filijali, samo na osnovu prethodno napisanog, uistinu pretjerane i neutemeljene.

Piše: Mario Mihić